Blue Feelings

7. Poglavlje

Dragi čitatelji, duboko se ispričavam što nisam u poslijednjih godinu dana nikakav update postavila. Nadam se da će vam se svidjeti ovaj update.

(...)

Skalp mi je bio znojan bez imalo sumnje. Maskara koja je bila u tragovima na mojima trepavicama se malo razlila po mojim podočnjacima. Ali je definitivno vrijedilo.

Trenutno si brišem vrat sa flanelkom koju sam ponijela i čekam Nolana u garderobi da ga zagrlim i pohvalim kako su bili odlični.

"Kylie!" Zaletio mi se u zagrljaj. I on je bio znojan bez sumnje. Ali i dalje tako prokleto neodoljiv.

Samo se nasmijem i nadodam "Bio si odličan, možeš primjetiti da sam uživala." Kažem pokazujući na moju mokru flanelku

"Drago mi je. Dođi, odvest ću te doma." Kaže presvlačući majicu. Sad sam kompletno zaboravila na sve i uživala u prizoru ispred mene.

"Hvala." Kažem, crvenih obraza, okrečući se da ne primjeti.

Sjednemo u njegov kamionet i budući da je on staromodna duša ili kako bi to neki nazvali old-school, imao je kazete. Odabrala sam jednu od Led Zeppelina.

"Sviđa mi se tvoj odabir." Kaže i dalje fokusiran na cestu ali osmijeh mu se raširio, jamice su se pojavile ispod njegovih jagodičnih kostiju.

"Tome se možeš zahvaliti mome tati koji me učio dobroj muzici svih ovih godina provedenih zajedno." Nasmijem se široko i samo prislonim glavu na prozor i slušajući Stairway to Heaven i uživajući u njegovom dodiru na mojom lijevom bedru. To je zadnje čega se sjećam jer sam utonula u dubok san.

(...)

Zvonjava mog mobitela me probudila. "Onaj tko me zove će požaliti" pomislim i javim se bez da sa pogledala tko je. "Tko se usuđuje prekinuti san princeze Kylie?" kazem ironično.

"Princezo Kylie, moj ne vidljivi naklon, ovdje običan pučanin Nolan." Naravno da bi to bio Nolan.

"Oh, to ste vi, koji vas problem muči da je bio tako hitan?" Kažem s velikim osmijehom na licu.

"Muči me jedan vaš odgovor na moje pitanje?"

  "A kako pitanje glasi?"

" Hoće li princeza Kylie izaći van sa mnom danas?" Zastala sam na trenutak i ugasila mikrofon da ne čuje moje vrištanje od sreće.

"Kylie?"

"Oprosti, haha, naravno." Nasmijem se i on se na to isto nasmije. Pozdravili smo se i ustala sam iz kreveta. Dignem se iz kreveta, odjenem se u tamno plave traperice i bijelu majicu, siđem u prizemlje i sjednem za stol, nasmijana i vedra lica.

"Pretpostavljam nešto s Nolanom?" tata kaže i počne se smijat.

"Točno. I ne samo NEŠTO, dečko me pozvao van na spojak!" Počnem se smijati od sreće. Imam vrlo blizak odnos s tatom i to mi je u životu značilo mnogo, da imam neku podršku u obitelji, ali to je još gore nego što misliš, što smo mi više bliži, mogućnost da će se on raspasti kad ja jednom zauvijek zaklopim oči je sve veća. Upravo zbog tog razloga, trudim se da nakon mene ostanu sva lijepa sjećanja i da moja doktorica završi s tatom u vezi, da imaju jedno drugo kad ja odem.

"To je lijepo, sviđa mi se Nolan, znaš?" Kaže, stavljajući moju dnevnu voćnu salatu na stol, čašu vode i kulu mojih kutija za lijekove.

"Samo zato što zna svirati tvoje omiljene pjesme bendova ili?" malo ga podbodem, nisam mogla odoljeti.

"I to ali i tretira te kao što sam i htio da te tvoj "budući" dečko tretira. Kao da nisi bolesna, kužiš? Kao da si obična cura koja ga je privukla svojim izgledom i načinom kojim pričaš o nekim stvarima." Zastane i tužno pogleda u daljinu. Znam, nedostaje mu moja biološka mama, i znam da to što ja idem maminim stazama, da je dovoljno izgubio a kamo li još i mene. Boli. Veoma. Ali to je stvar kod tuge, zahtjeva da je se osijeti prema razmišljanjima John Greena.

"Tata?" kažem da ubijem ovu tmurnu, depresivnu tišinu.

"Jako mi nedostaje, znaš Kylie? Sad kad gledam tebe i Nolana, vidim sebe i tvoju mamu." Nasmije se, ali onako slabašno u znak da mi kaže da je sve u redu i da neće plakati. Ali nije sve u redu, nije u redu izgubiti ženu koju si volio više od ičega, nije u redu se pripremati na smrt svoje kćeri koju si naparavio sa upravo tom istom ženom koja je umrla. Tata u istinu je bio hrabar čovjek, divim mu se i mislim da zaslužuje više nego što dobiva.

"No, dosta o tome, odi se sredi, vjerujem da će uskoro doći"

"Pa, ne dolazi u..." pogledam na sat i shvatim da dolazi za pola sata. "Sranje." ustanem se, potrčim u svoju sobu i čujem glas mog tate kako se smije mojoj neorganiziranosti. Istuširala sam se za nešt manje od 10 minuta, znam trebala bih dobiti mjesto u guinnessovoj knjizi rekorda za najbrže tuširanje u svijetu. Stavila sam maskaru i tuš za oči, te obukla crne uske traperice, crne conversice i bordo pulover. Zadnji put se pogledam u ogledalo i udahnem duboko

"Okej moje tijelo, sad me slušaj, ne radi sranja barem par sati, da uživam u ovoj maloj beskrajnosti s Nolanom" udahnem još jednom i krenem prema prizemlju.

"Predivna si i ne zaboravi lijekove." Nasmije se i nastavi raditi na laptopu.

"Oh da, moji bomboni." Kažem sarkastično i pokušam ih progutati vrlo brzo jer se onako nekako moram požurit.

"Bok tata, bez brige pazit ću se, neću radit gluposti i vraćam se kući prije deset navečer." Kažem u isti mah i poljubim ga u obraz.

"Nisam ti to ni mislio reći, uživaj Kylie, bez brige." Opet mi uputi jedan od onih osmijeha kojih volim vidit na njemu. Nasmijem se i odem van iz kuće.

Čim se okrenem i ugledam nasmijanog Nolana koji stoji naslonjen na crveni dodge iz 1969. i mahne mi. 

Ovo sam trebala. Moj princ u crvenom starom dodge-u sa predivnim ukusom za muziku. Ne znam smijem li se osjećati dobro u ovom trenutku i malo sebično što se zbližavamo, ali definitvno volim ovaj osjećaj, nekako drugačije moje tijelo reagira i to drugačije smatram vrlo pozitivno.

Napokon je  sve kako treba biti.