Kako preboljeti dečka

4

"Liv, moram ti reći nešto."

Moja plavokosa prijateljica je podigla pogled s mobitela, a njezin osmijeh je automatski izblijedio. Nije mi trebalo dugo da shvatim da sam ju prekinula u dopisivanju s Bradom, ali iskreno, nije me bilo briga.

"Reci."

Ignorirala sam njezin drzak ton i duboko uzdahnula. "Ali, ovaj... moraš obećati da nikome nećeš reći."

Oblizala je usnice, odvrativši pogled. Izgledala je kao da joj je sasvim svejedno za ono što ću joj sad reći. "Dobro... da čujem."

"Ja sam-"

Ipak, nisam dobila priliku da izgovorim rečenicu do kraja jer joj je u tom trenu zazvonio mobitel, a sudeći po izrazu njezina lica, rekla bih da ju je zvao Brad. Uzdahnula sam.

"Reći ćeš mi poslije, može?" Nije ni dočekala moj odgovor, već je bila ustala sa stolice i odlepršala u kut gdje nije bilo nikoga.

Nalazile smo se u kafiću u kojeg dolaze svi nakon nastave. Bio je krcat i bučan i doslovno su svi stolovi i separei bili zauzeti. Nas dvije smo imale sreće što smo uspjele zauzeti separe jer su stolice poprilično neudobne.

Kratko je razgovarala s njime i vrlo se brzo vratila. Odložila je mobitel na stol, otpila nekoliko gutljaja svog čaja pa me pogledala. "Brad i Tristian će nam se pridružiti za nekoliko minuta", obavijestila me. "Nego, što si mi htjela reći?"

Mozak mi je u tom trenutku potpuno zablokirao. Brad dolazi ovdje? Nisam znala koliko loše je to bilo, pogotovo ako je još netko s njime.

"Stass?" podigla je obrvu kad joj nisam odgovorila. Protresla sam glavom. Fokusiraj se!

Je li pametno sad joj reći? Je li pametno uopće joj reći? Saznat će kad-tad, a poznavajući nju, naljutit će se na mene zato što nije saznala iz prve ruke.

Naposljetku sam se samo osmjehnula, odmahnuvši rukom. "Ma ovaj... ništa bitno."

Znatiželjno me promatrala neko vrijeme, a onda spustila pogled na svoj čaj ponovno otpivši nekoliko gutljaja. Promiješala sam vruću čokoladu slamkom i također otpila dva gutljaja. Obožavala sam to piti i ne lažem kad kažem da ju u ovom kafiću rade najbolje.

Provele smo vrijeme dok Brad i Tristian nisu došli u neugodnoj tišini. Ako sam mrzila išta više od Jacoba Kinga i njegovih zlobnih komentara, onda su to bile neugodne tišine. Pogotovo one neugodne tišine s mojom najboljom prijateljicom. Stvari više uopće nisu bile kao prije i to me izjedalo iznutra. Nedostajali su mi trenuci s njom. Nedostajala mi je ona.

Dok je samo sa mnom, uglavnom je živčana. Znam da ne želi biti sa mnom, već s Bradom i njenim novim društvom. Znam da ju je sramota kad ju vide sa mnom. Zato me izbjegava cijeli dan u školi i tek mi se navečer javi i pita kako sam provela dan. Doslovno pričamo deset minuta svaki put, ni više ni manje, i onda mora ići jer ju "Brad izvodi na večeru" ili "Idu upoznati njegove roditelje" ili "Brad ima iznenađenje za nju."

Imam svašta protiv njihove veze, ali šutim jer jednom kad joj počnem prigovarati ili ju upozoravati, neću moći zašutjeti. A ona će, kakva je, misliti da im sabotiram vezu. Uostalom, ne znam kako bih preživjela da ju izgubim. Provele smo previše vremena zajedno, prošle kroz pakao i nazad i jednostavno ju previše volim da ju samo pustim.

Mada, imam osjećaj da je ona mene već odavno pustila.

"Ljubavi!" široko se nasmiješila kad je ugledala Brada kako nam prilazi. Omotala je svoje ruke oko njegovog vrata - nešto što sam ja obožavala raditi - te su se strastveno poljubili.

Tristian je sjeo pored mene iako je izgledao kao da se će svakog trena ispovračati i odvukao se što dalje od mene, skroz na drugi kraj sjedala. Da, bježi, inače sam kanibal i jedem ljude.

Iz inata sam mu se mogla približiti, ali nisam, zbog Brada, zbog njegovog mišljenja i zato što je situacija bila i previše čudna. Popivši svoj napitak do kraja, prvo sam pogledala u golupčiće, a onda u Tristiana. Oh krasno, njih dvoje će biti zadubljeni jedno u drugo, ovaj pored mene će biti zadubljen u svoj mobitel i nitko nikog neće doživljavati ni pola posto. Tako to ide u današnjem društvu, a stvarno nisam bila raspoloženja za ta sranja danas. Ionako da odem neće ni primijetiti.

Izvadivši deset dolara iz novčanika i stavivši ih na stol, pokupila sam svoje stvari i pristojno zamolila Tristiana da ustane kako bih mogla proći.

"Aa, već nas napuštaš?" Brad se zlobno nasmiješio, malo nakrenuvši glavu na stranu. "Baš šteta."

Ignorirala sam ga. Nisam čak ni pozdravila Liv nego sam samo produžila prema izlazu. Suze su mi se skupljale u očima, ali nisam željela zaplakati. Barem ne još.

U prolazu sam čula kako Jacobova bivša šapuće svojoj prijateljici, "Isuse, pogledaj svo to salo... užas..." i to je bila kap koja je prelila čašu. Svaku trunku zdravog razuma što mi je još ostalo sam morala uložiti u to da ju ne razbijem. Bila je toliko mršava i sitna da bi se vjerojatno slomila da ju samo malo pogurnem.

Polako sam se okrenula prema njoj. "Hoćeš da ti posudim malo tog sala?" zarežala sam. "Dobro bi ti došlo. Anoreksična kučko."

Nakon toga nisam ostala ni sekunde duže u kafiću, već sam izletjela iz njega kao da gori i žustrim korakom se uputila prema svojoj kući. Shvaćam da nisam najsavršenija osoba na svijetu, ali to im ne daje pravo da me tako ponižavaju.

Uzdahnula sam.

Nisam se uspjela smiriti ni dok sam došla doma. Zalupila sam ulaznim vratima tolikom silinom da je bilo pravo čudo što komad zida nije otpao pa produžila u kuhinju. Ondje sam zatekla svog brata i dvojicu njegovih prijatelja kako lijepe neke slike i tekst na plavi hamer.

"Zdravo", Will me pozdravio. Will je bio visok i plavokos, čista suprotnost od mene i mame. Nas dvije smo bile smeđokose, ali sam ja, kao i Will, povukla tatine gene zahvaljujući kojima sam poprilično visoka, dok je mama bila zaustavljena na metar i šezdeset centimetara rasta.

"Hej", otpozdravila sam. Njegova dvojica prijatelja su promrmljali pozdrave ne obraćajući pažnju na mene. "Kako je bilo u školi?" upitala sam dok sam prekopavala frižider u potrazi za nečime što bih mogla pojesti kako bih se smirila.

I onda me lupilo.

Neću jesti kako bih se smirila. Moram pronaći drugi način da se smirim. Zbog toga što jedem kad sam nervozna, ljuta ili tužna zato i jesam ovakva. Da sam se jednostavno učlanila u teretanu ili neki boksački klub kad je Brad otišao, sve bi bilo drugačije.

Kao oparena sam se odmaknula od frižidera i zatvorila ga. Will mi je prepričavao svoj dan, ali slušala sam ga samo s pola uha, dok su mi se u glavi počeli okretati kotačići. To je to, rješenje svih mojih problema... Teretana!

Okrenula sam se prema Willu, nadajući se da izgledam kao da me zanimalo ono što mi je govorio. Osjećala sam se mrvicu loše što sam ga tako ignorirala, ali trenutno sam bila previše... neću reći uzbuđena, ali nešto slično tome.

Imamo jednu teretanu u centru, a odmah pored je i boksački klub. Oduvijek sam bila zainteresirana za boks. Dobro, ne oduvijek. Ljubav se rodila kad sam prvi put s tatom na TV-u gledala jedan boksački meč. Mama je bila jako ljuta jer je, naravno, smatrala da sam bila premlada za takvo nasilje, ali mogu vam reći da mi se svidjelo.

"... a tvoj dan?" upitao je nakon što je završio, trgnuvši me iz misli. Nisam pojma imala što mi je sve napričao.

"Ha? Ma dobro", odmahnula sam rukom. "Idem gore."

Uzela sam školsku torbu koja je stajala naslonjena na frižider i produžila prema svojoj sobi.

Kad sam ušla, zatvorila sam vrata, bacila torbu sa strane i u hodu skinula jaknu te ju stavila na krevet. Uzela sam olovku s radnog stola i običan bijeli papir te podebljanim slovima na sredinu papira napisala:

WORKOUT PLAN

Morala sam se koristiti i internetom, ali nakon nešto više od pola sata imala sam ispisane obje stranice i sa zadovoljnim osmijehom na licu iščitavala ono što sam napisala.

Odloživši papir sa strane te ugasivši laptop, čvrsto sam odlučila da počinjem sutra.