Kako preboljeti dečka

12

Nisam se dugo zadržavala u teretani nakon onog fijaska u muškom zahodu. Nakon otprilike pola sata sam zaključila da mi je dosta Bradovih pogleda pa sam produžila do svlačionice i presvukla se u obične crne traperice i plavu duksericu koju sam jednostavno obožavala. Sad mi je, doduše, bila dosta široka, ali to nije bilo ni bitno. Oko struka sam također morala staviti i kaiš jer su mi traperice padale. Zadovoljno se nacerivši kad sam shvatila da napredujem, stavila sam ruksak na ramena, usput vadeći novčanik.

Morala sam platiti članarinu za ovaj i prošli mjesec. Napokon sam dovoljno ušparala, a htjela sam se toga riješiti jer sam mrzila biti dužna nekome novce. Stala sam za pultom u predvorju i pričekala da se žena koja obično radi ovdje vikendima pojavi.

"Evo me, evo me!" viknula je i dotrčala iza pulta. Istog trena kad sam shvatila tko je to, osmijeh mi je izblijedio s usana.

Ista ona brineta koja je bila s mojim ocem na večeri sinoć se sada nalazila ispred mene, smiješila mi se širokim osmijehom i nije imala pojma tko sam ja bila.

"Dušo, jesi li dobro?" zabrinuto me upitala, proučavajući mi lice. Netremice smo se gledale, ja se nadajući da će shvatiti da sam kćer čovjeka s kojim izlazi, a ona zabrinuta zbog moje nagle promjene raspoloženja. "Anastasia?"

Otvorila sam oči od šoka, a srce mi se spustilo u pod ispod pete. "Z-znate tko sam?" promucala sam. Ako sad spomene mog oca...

"Piše ti na iskaznici", odvratila je i dalje zvučeći zabrinuto.

Polako sam progutala slinu dok mi se puls vraćao u normalu. "Oh... da, naravno."

Nekoliko me trenutaka pomno promatrala, a onda sam joj pružila novce, zgrabila člansku iskaznicu koju mi je pružala i izletjela iz teretane. Vratila sam novčanik u torbu i usput izvadila mobitel kako bih nazvala Sophie i odgodila kavu za neki drugi put jer sad stvarno nisam bila raspoložena ni za što.

Nakon kratkog razgovora, uputila sam se pješice doma. Puhao je ledeni vjetar i kosu mi nosio na sve strane zbog čega sam se osjećala kao u nekom filmu. Bilo je zapravo i smiješno to što, otkako su se Reynoldsovi vratili, ja sam imala osjećaj da život kojeg sam živjela zapravo nije bio moj, već samo neki bezvezni film i svakog bi se trena svjetla trebala upaliti i ja ću se pronaći kako sjedim u udobnoj stolici kina skroz u zadnjem redu.

Da su mi rekli da ću zbog običnog dečka krenuti u teretanu, nasmijala bih im se u facu jer sam smatrala da me ništa ne bi moglo nagovoriti da poboljšam način života. A gle me sad - teretana svaki dan, treninzi boksa, zdrava ishrana, trčanje... Ovo bih napravila puno prije samo da sam znala da ću se ovako dobro osjećati.

Prešla sam cestu ne mareći previše za aute. Ovaj dio grada je ionako uvijek bio miran što se ticalo prometa tako da nije bilo potrebe za pretjeranom pažnjom. Ušla sam u malu samoposlugu, pozdravila prodavačicu koja mi se nasmiješila kad sam ušla i otišla prema hladnjacima. Uzela sam običnu vodu pa krenula prema blagajni kad sam začula nekog kako izgovara moje ime i iste sam sekunde znala tko je to bio.

Duboko uzdahnuvši, okrenula sam se prema svom ocu. Promatrao me širom otvorenih očiju, kao da ne vjeruje da stojim ispred njega.

"Stassie", ponovio je, zakoračivši prema meni kao da će me zagrliti, ali sam se odmaknula, podignuvši slobodnu ruku u zrak. "Kako si?" ignorirao je ispad od prije tri sekunde i promijenio temu.

Upravo to je bio njegov najveći problem, što je uvijek ignorirao veći dio problema i mijenjao temu, vjerojatno se nadajući da će mama samo tako prijeći preko njegovih sranja.

"Loše čim sam tebe vidjela", drsko sam odvratila. Nikad se ne bih usudila pričati tako sa svojim ocem, ali budući da mi to više nije, zašto ne?