Kako preboljeti dečka

17

(Pogledajte novu priču ako već niste, značilo bi mi ❤)

Da svakom učeniku u srednjoj školi Woodbridge začepim usta, kunem se da bi propričali na guzicu.

Ne znam kako i ne znam zašto, ali idućeg dana kad sam došla u školu, već su gotovo svi znali što se sinoć dogodilo između Hayesa i mene. Nije prošlo ni poštenih sat vremena otkako sam bila budna, a već sam bila sva živčana i nadrkana zbog pogleda koji su mi bili upućeni ili zbog šaputanja koja sam čula jer se gospođice uopće nisu udostojile šaputati.

A da stvar bude još gora, popušila sam još jednu jedinicu iz fizike, ovoga puta iz zadaće koju nisam napisala jer sam se kasno vratila doma i nisam stigla. Mislim, koja još budala zadaje zadaću dva dana prije zimskih praznika osim ove stare krave!? Plus, mama me uhvatila kako se iskradam nazad u kuću, urlala na mene što tako kasno dolazim i ostavljam brata samog, uzela mi mobitel i zabranila izlaske na mjesec dana.

Iako je sinoć bio najljepši trenutak ovog polugodišta, danas je bilo čisto sranje. Ako ništa drugo barem je danas bio zadnji dan ove školske godine - sutra je Badnjak i zimski praznici službeno počinju.

Hayes i ja nikad nismo službeno potvrdili našu vezu što je svima davalo samo još više povoda da tračaju. Ipak, do kraja nastave sam polu-uspješno uspjela ignorirati većinu govorkanja i svih pogleda koji su me jednostavno izluđivali! S Hayesom sam provela cijelu pauzu za ručak u jednoj od učionica u kojima smo imali idući sat zajedno. Riješio mi je fiziku, ja njemu ruski - kojeg sam, usput, nije da se hvalim, briljirala - malo smo se ljubili i smijali i iznenadili se kad su svi počeli pristizati.

Nažalost, taj sat smo imali i s Liv i s Bradom. Njih dvoje su izgledali kao da su oboje hodali po iglama. Nisam znala jesmo li tomu bili razlog Hayes i ja ili nešto drugo, ali u svakom slučaju, nimalo mi se nisu sviđali pogledi koje mi je Liv bila upućivala.

Nisu to bili pogledi tipa 'kurvo prokleta, otela si mi dečka', već pogledi tipa 'žao mi je što sam bila kučka, želim ti ponovno biti prijateljica.'

Kad sam to rekla Hayesu, samo je odmahnuo rukom. "Ne brini za to", rekao je, sklonivši mi kosu iza uha. Nalazili smo se u knjižnici jer smo imali slobodan sat (ja sam imala slobodan sat, točnije, on je markirao zbog mene) i pravili se da rješavamo neke zadatke, ali ustvari smo samo razgovarali i malo se žvaljakali.

"A kako da ne brinem?" Mrzila sam što mi je i glas zvučao zabrinuto. "Nešto nije u redu s njom."

"Pa? Odbacila te kao zadnje smeće zbog tvog bivšeg dečka!" naglasio je zadnju riječ.

"Taj dečko je tvoj brat", istaknula sam ono što su već i vrapci na grani znali i što je, kad malo bolje pogledam, bilo stvarno sjebano do bola. Ustvari, cijela situacija u kojoj smo se svi skupa nalazili bila je sjebana do bola.

"Upravo tako", rekao je. "Gle, ako te to toliko muči, zašto ne porazgovaraš s njom?"

Zagrizla sam usnicu. To mi je i bilo u planu, ali premišljala sam se. Nisam joj željela prva prići, ne zato što mi je bilo stalo do ponosa, već zato što sam znala da ću ju opet pustiti u svoj život, što stvarno nisam željela, pogotovo zato što sam napokon prešla preko njihove veze. I jednostavno sam bila takva, svima opraštala sve živo i to sam možda najviše mrzila kod sebe.

No nije bilo potrebe da ja prva priđem njoj jer je ona na kraju nastave prišla meni sva uznemirena i na rubu suza. Spremala sam knjige iz ormarića u torbu i usput pričala s Hayesom koji me naslonjen na jedan od ormarića promatrao i svako malo rekao da sam niska (što mi je smetalo jer nisam bila niska!) kad nam se približila Liv. Prestao se smiješiti, promrmljao da ćemo se čuti kasnije i udaljio se od nas, a ja sam progutala knedlu u grlu i okrenula se prema njoj, zatvorivši polako vrata ormarića.