Pružam pogled u daljinu, promatram te kako stojiš, uzdignuto, nepomično, nedodirljivo, zaleđen u trenutku vremenske iluzije, hladan poput zimske noći; a oči ti poput janjeta koje mora biti žrtva krvoločnim bogovima, bolno uzdišu i kriču za jedan dodir, jedan tren nježnosti. A ja odlazim. Odlazim. Nisam utjeha onima koji su mi lomili kosti, a u isto vrijeme milovali tijelo. Nisam.
