Felicija | ✓

n a r a n č a s t a

1988.

Čekah te ljubavi,

čekah te pod zvjezdanim nebom.

Čuvao sam ti mjesto ispod najsjajnije zvijezde.

Želio sam vidjeti tvoj osmijeh kada pogledaš prema nebu,

žudio sam za tvojim zvonkim glasom,

želio sam da me potpuno obuzme.

Jer ti ni najsjajnija zvijezda 

nije do koljena.

Jer ljubavi,

ti sjajiš.

1986.

Prošlo je točno dvanaest sati, Felicija.

Nisam mogao dočekati trenutak kada će moje noge dotaknuti čvrsto tlo tvojega grada. Nisam mogao dočekati mirise koji su dopirali iz tržnice, niti sam mogao dočekati trenutak kada ću napokon primiti svoju torbu u ruke i krenuti prema tebi.

Taj tvoj voljeni Michelstadt.

Bilo je nešto u njemu, Felicija. Bio je pun tvoje ljubavi. Zračio je nježnošću i šarmom, onim koji si samo ti posjedovala. Zračio je sjenama žudnje i potpune rapsodije, grad pun različitih tonova i raspoloženja. Grad pun emocija.

Tek što sam napustio peron i zaputio se prema drvenim vratima koja su me dijelila od napučene ulice, ugledao sam odsjaj kose koji mi je bio toliko urezan u pamćenje da bi bilo ludo ne prepoznati ga.

Ugledao sam tvoje meke, ugljeno crne uvojke. Ugledao sam tvoje malene obrve koje su vječno stvarale nježni luk iznad tvojih okruglih, sivih očiju. Ugledao sam pjegice razasute po tvojim obrazima, poput zvijezda koje stvaraju kontrast tvojem snježno bijelom tenu. Ugledao sam tvoj maleni, zaobljeni nos i sitne usne koje su bile tako savršeno stopljene sa mojima samo sekundu nakon što sam te vidio.

Kosa ti je mirisala na lavandu, poput livade kroz koju sam prolazio dok sam bio dječak. Milovala je moje obraze dok sam ljubio kožu na tvojem vratu. Ljubio sam tvoje usne, tvoj nos, tvoje oči, tvoju bradu. 

Ljubit ću te cijelu, Felicija.

Bože, što sam li učinio da sam ju zaslužio?

Zar je jedan prosti stolar bio vrijedan ovog veličanstvenog osjećaja koji se širio mojim tijelom?

Sve misli koje su se neumorno motale po mojoj glavi su nestale onog trenutka kada su se tvoje meke ruke pronašle na mojoj šiji. Stisnula si i povukla me za kosu, zabacivši mi glavu unatrag i ljubeći moj vrat i uzicu na koju si ti još prije godinu dana stavila dukat.

Nisi ništa govorila.

Tvoje je lice već vrištalo tisuću neizgovorenih riječi. Vrištalo je od ljubavi i boli koja nas je razdvajala puna tri mjeseca, vrištalo je od žudnje i potpunog osjećaja samoće,... vrištalo je te značajne tri riječi koje su moje srce ispunjavale do samoga vrha.

I trenutak kada sam se napokon odmaknuo od tvojega lica, vidio sam ga.

Vidio sam odsjaj u tvojim očima.

Vidio sam tvoj unutarnji sjaj.

Ti sjajiš, ljubavi.

 

 .