Felicija | ✓

z e l e n a

1988.

Bio sam izgubljen, ljubavi.

Strah da me napuštaš,

bol koja bi me probila ravno kroz srce,

pogled kojim bi me rastavila na komadiće,

bojao sam se, Felicija.

Ali ne tebe. Nikada.

Davala si mi mir,

davala si mi spokoj.

Jer ljubavi,

ti si moja golubica.

1986.

Predao sam ti sve što sam imao. Dao sam ti dušu i srce, dao sam ti da ih raskomadaš pred mojim očima, a ja na to nisam ništa rekao. Nisam ispustio niti jedan vrisak, tiho negodovanje ili bolno režanje. Samo sam zaneseno gledao u tvoje usne, kako mi svilenim glasom ispunjavaju uši i liju med, šapućući mi samo najljepše stvari, dovodeći me do stanja potpunog mira i harmonije.

Ležao sam pred tobom, na onom starom madracu pored prozora, gledao sam kako je poderana zavjesa vodila lagani ples sa vjetrom, te kako je plamičak činio upravo suprotno, žestoko divljajući na svijeći.  

Po prvu put sam bio siguran, da ovo nikada nije bila sumnja. Nikada ne bih, ni da me svi ljudi ovoga svijeta oduzmu od tebe, odustao. Držala si moje krvavo, pulsirajuće srce na svojem dlanu, govoreći mi kako je to u redu. Kako mi je sada ugodno. Osjećam se spokojno, sablasno mirno.

Klečiš preda mnom i prolaziš rukom kroz moju divlju kosu. Ne sjećam se koliko ju dugo nisam šišao, niti koliko dugo nisam udahnuo svjež zrak. Tvoji tamnocrveni prsti šaraju razne oblike po mojem licu, nježno se spuštajući na moja gola prsa. Rekla si mi da crtaš cvijet.

Činilo se kao da se gušim u vrtlogu noćne more koju si ti skrila velom mira. Znao sam da umirem, znao sam da si ti bila ta koja je posegnula za bodežom.

Nisam ti proturječio, jer te to činilo sretnom.

Moja divljajuća golubice, raširi krila i poleti, uzmi me ako će ti to pomoći.

Probodi moje srce sa bodežom koji tako grčevito držiš u svojim rukama.

Učini to.

Jer ćemo sada napokon biti zajedno.

U vječnosti.