Bella's POV
Prošlo je 4 mjeseca od one noći. Puno toga se u mome životu promijenilo. Izgubila sam prijatelje, više nigdje ne izlazim, na nikakve partije a kamoli u klubove i najbitnije meni od svega je to što se školujem se doma. Nešto predivno. Ustajem kada god želim, obavljam obaveze kada kod želim i ne trebam gledati sva ona nadrkana lica s kojima sam se u školi svakodnevno u prošlosti susretala. Iako se sve čini divno i krasno, zapravo je suprotno od toga.
Moji roditelji ne znaju da sam bila silovana. Da saznaju stalno bi me sažalijevali, a meni to trenutno ne treba. Zapravo nitko nezna o tome, a i nadam se da će tako i ostati. Roditelji ne znaju razlog zbog čega se školujem doma ali ipak su pristali. Hvala Bogu.
" Bella ustaj, 12 sati je a ti si još u krevetu. Ovo više ne može ovako! Svaki prokleti dan spavaš do podne. Mlada damo nisi na praznicima. Školska godina još traje! " Draga majka mi je došla zaželjeti dobro jutro. Ah baš je draga. Ova žena očito ne može začepiti.
"Ajme koji ti je vrag ženo božija?! Prestani se derati više." Ljutito kažem kroz zube i okrenem se prema bijesnoj ženi.
"Bella tvoj otac i ja smo razmišljali i mislim da bi bilo najbolje da se vratiš natrag u školu." Čim te riječi napuste njena usta ja odmah problijedim.
"Mama molim te, ne želim natrag tamo molim te napraviti ću sve samo me ne šalji tamo."
"Žao mi je Bella ali već je odlučeno. Ovo radimo za tvoje dobro." Kaže. Možeš si mislit. Za moje dobro. Ne vjerujem da se ovo događa, jednostavno ne vjerujem. Odmah mi se sva sjećanja vrate. Dobra i loša. Sjetim se svojih najboljih prijatelja koje sam počela izbjegavati nakon one noći. Ja sam kriva za raspad našega prijateljstva. Ja sam ta koja je prekinula sve veze s njima. Oni su se trudili da dođu do mene da pričaju sa mnom ali sam ih odgurivala od sebe. Ne krivim ih, nimalo. Bili su zbunjeni vjerujem da su i još. Meni je trebalo prostora za tugovanje i onda sam sve bitne ljude izbacila iz svoga života. Za sve je kriv onaj crnokosi dečko koji mi je jedne hladne večeri na mokrome tlu oduzeo nevinost na najgori mogući način. Ali šta je tu je, dosta jebenog tugovanja.
Vraćam se u tu glupu školu jača nego nikad i nitko me neće slomiti. Osim ako vidim njega.
"Mama molim te izađi van." Kažem joj što uljudnije mogu inače bi joj na glavu skočila jer me tjera natrag tamo.
"Kako želiš. I da, još jedna stvar. Krećes u školu idući ponedjeljak." odgovori hladno i izađe van puštajući me da se utopim u vlastitim suzama. Bojim se kako će reagirati osobe koje sam iznevjerila. I samo se nadam da crnokosi gad ne ide u ovu školu. Ali kada malo bolje promislim znala sam sve u školi, barem po faci, a njega nikada nisam u životu vidjela.
Kada shvatim da brinem bezveze zatvorim oči i polako, jedva, puna tuge, mržnje, bijesa i slabosti utonem u san. I naravno Iščekujem trenutak kada će gospođa nadrkana opet uletit u sobu i početi blebetati kako stalno spavam blablabla. Kreće novo poglavlje moga života. Želim si svu sreću ovoga svijeta. Jednom je i morao doći dan kada napokon izađem iz kuće nakon 4 mjeseca. A taj dan je prokleti ponedjeljak.
