Bella's POV
I došao je taj slavan ponedjeljak. Dan kada se vraćam u prokletu školu zahvaljujući mojim tupavim roditeljima.
Ustala sam i otišla u kupaonicu da obavim sva jutarnja sranja. Kada sam oprala zube otišla sam se obući. Nikada se nisam oblačila Bog zna što za školu. Idem se obrazovati a ne idem na modnu reviju.
Obukla sam obične highwaisted crne traperice s par rupa, običnu majicu kratkih rukava i visoke crne starke. Doslovno se nisam odvajala od tih glupih starki, nosila sam ih po ljetu, zimi dok je padala kiša i po snijegu. Sada su poderane i prljave ali mene iskreno, boli kurac. Sišla sam niz stepenice i napravila pahuljice.
Pojela sam što brže, stavila slušalice u uši, uzela kožnu jaknu i adios. Našla se na putu za školu. Išla sam pješice jer škola nije toliko udaljena od moje kuće. Oko 15-tak minuta hoda. Bilo je poprilično hladno s obzirom da je sredina travnja. Kada sam došla pred školu zastala sam. "Jesam li spremna?" upitala sam se.
Naravno da nisam ali praviti ću se kao da je sve u redu. I tako krenem prema ulazu. Dobivam raznorazne čudne poglede i čujem došaptavanja. Kao naprimjer "Šta se ova vratila natrag?" ili "Isuse šta ova radi ovdje." Nisam se obazirala, hodala sam uspravno, gore glava i faca 'nije me briga što mislite slobodno mi popušite.' Otišla sam u ravnateljov ured po raspored sati.
"Dobar dan." uljudno sam pozdravila tajnicu.
"Dobar dan zlato, kako se zoveš?" upita
"Ja sam Bella Knight i došla sam po svoj raspored sati." kažem
"Aha da nova učenica, očekivala sam te." kaže i preda mi raspored u ruke.
"Hvala vam, doviđenja" pozdravim i izađem van iz prostorije.
Pogledam raspored. Prvi sat fizika. Koje sam ja sreće. Uđem u učionicu i svi pogledi su na meni. Ne obazirem se, samo sjednem u zadnji red do prozora.
"Pa vidi tko nam se vratio." priđe mi napudrana kokoška kojoj se cijeli život vrti oko novaca, dečkiju i seksa. Mrzila sam ju i još prije kada sam bila u školi.
"Pa zdravo i tebi Natalia" , hladno kažem
"Vidim dosta si se promijenila od zadnjeg puta kada sam te vidjela. Nekako si se proljepšala.", kaže s najumjetnijim osmijehom ikada. Šta bi ja sad trebala biti ljubazna prema ovoj kučki samo zato što glumi ljubaznost. E pa neće ići.
"Aham, pa vidim da se ti i nisi nešto promijenila. Još uvijek nosiš kilu pudera i ove umjetne trepavice koje su ti ono za 2 centimetara prevelike." , kažem i nasmiješenim se onako podmuklo. Ljutito me pogleda pa kaže : " Odjebi kučko glupa."
Aaaaa evoo naše stare Natalie. Kao što i rekoh, nije se ništa promijenila. Okrene se i ljutito lupkajući sa svojim štiklicama nestane među ljudima.
Nakon 45 minuta slušanja dosadnog propovijedanja profesora Blakea došao je veliki odmor. Dvoumila sam se da li da odem u karantenu jesti ili da gladujem.
Jer sam i sama znala što me čeka kada budem ulazila unutra. Brojni pogledi i došaptavanja. Vrlo neugodna situacija. I onda bi još i sama sjedila za stolom. Nema šanse, bilo bi me jako sram. Moje razmišljanje je prekinula jedna visoka riđokosa djevojka tamnije puti. Nikada je prije nisam vidjela ovdje u školi. Najvjerojatnije je nova.
"Hej ja sam Alexa!", radosno usklikne.
"Ja sam Bella,drago mi je", kažem.
"I ti si ovdje nova zar ne?", upita.
"Pa tako nekako, da.", ljubazno joj se nasmješim. Možda ipak ova godina neće biti toliko sjebana koliko sam i mislila.
"Ajme super! I ja sam nova pa sam mislila ako bi htjela da se družimo tu i tamo. Što kažeš?", upita.
"Voljela bih to. Dobro bi mi došlo neko društvo.", odgovorim. Ova djevojka je stvarno draga, a to je rijetko naći u ovoj školi.
"Odlično onda. Što imaš sljedeći sat?" upita, a ja izvadim raspored i pogledam.
"Hmm samo malo...aha imam biologiju."
"Koja slučajnost I ja isto imam biologiju. Inače je mrzim haha ali sada kada sam tebe upoznala nadam se da ću je zavoljeti. Barem sada imam nekoga s kime ću se moći zajebavat jelda?"
"Haha curo pravu si našla.", namignem joj i prasnemo u smijeh.
"Hajdemo nešto pojesti umirem od gladi.", kaže a ja se odmah složim s njom i uputimo se prema karanteni.
Valjda sada neću biti toliko zapažena jer sam s nekom osobom.. Uđemo unutra i odmah pogledi i došaptavanja. Krajičkom oka ugledam stol koji se nalazi na samom kraju karantene. Tamo sjedi njih pet i nešto pričaju. Jason, Hannah, Laura, David i Lucas. Moja petorka. Moje sve na svijetu. Ali to je sve bila prošlost.
Vrijeme je da se krene dalje. Vrijeme je za novi početak. Zanemarim ih i krenem dalje hodati za Alexom. Osjetim njihove poglede na sebi ali se ne obazirem. Uzmemo hranu i sjednemo za prazan stol.
"I koja je tvoja priča? Reci mi sve, želim te malo bolje upoznati."
"Ah nema se tu šta puno za reći, samo da sam prije otprilike godinu dana išla u ovu školu ali sam se počela školovati doma. To su bili najbolji dani mojega života mogu ti reći. Ali onda majka je dobila slom živaca jer ništa ne radim po cijele dane i tako pa me poslala natrag u ovu rupčagu. I eto kako ti se sviđa priča mojega života?", sarkastično upitam.
"A zašto si se počela školovati doma? Zašto jednostavno nisi ostala ovdje?", upita, ali ovaj put ozbiljnije. Sranje. Što da joj kažem. Misli Bell, misli.
"Amm..", Alexa mi je uputila upitni pogled.
"Aa ma znaš, htjela sam nešto novo. Malo za promjenu." Uff ovo je bilo blizu., pomislila sam.
"Aham okej onda.", kaže
Nakon 20minutnog međusobnog čavrljanja i upoznavanja zvono se oglasi. Obje smo ustale i zajedno se uputile prema učionici. Kada smo ušle sve su oči bile na nama. Nisam se obazirala, jer kao i inače boli me kurac za sva ostala ljudska bića na ovoj usranoj planeti. Sjela sam u zadnju klupu do prozora, a Alexa do mene.
"E šta kažeš na to da dodeš do mene poslije škole. Mislim znam da smo se doslovno upoznale prije pola sata, ali nemam ništa pametnoga za raditi pa sam mislila..." kaže, a ja je prekinem.
"Haha daj šuti budem išla kod tebe.", kažem na što se ona radosno osmjehne.
"Haha okej jedva čekam. E i zaboravila sam spomenuti da zapravo imam starijega brata tako da ako vidiš majmuna kako sjedi na kauču to ti je on.", namigne mi, a ja prasnem u smijeh zajedno s njom.
Ostatak sata je prošao zapravo, jako dobro. S činjenicom da mrzim biologiju, ovaj sat je prošao glatko, bez ikakvih prepreka. Najvjerojatnije je to zbog jebeno zgodnog učitelja. Koji bog ovaj ljepotan radi u ovoj rupčagi? Trebao bi biti neki model ili neko sranje. Uh kako bi ga voljela vidjeti bez majice, a možda i bez gaća. Mmmm to bi bilo tako....
"Alo, zemlja zove Bellu!", zadere se riđa djevojka pored mene i prekine me u mome neprikladnom razmišljanju.
"A e samo sam razmišljala o onome testu iz fizike koji pišemo u četvrtak.", jako sam grozna u laganju.
"Da, da definitivno.", nasmije se i nastavimo hodati. Nakon 15-ak minuta hoda dođemo pred njenu kuću. Ništa posebno. Bijela fasada, veličina prihvatljiva i crven krov. Vrlo skromna kuća, a takve najviše volim.
"Evo nas, dođi idemo unutra. Noge me bolee ko' da sam dva dana hodala.", kaže
"Jao što preuveličavaš.", kažem, a ona na to preokrene očima i otvori ulazna vrata.
Uđem unutra i izujem se. Maniri dragi moji, maniri.
"Debilu imamo gošću! Dođi je upoznaj! Veoma je zgodna.", tu zadnju rečenicu izgovori šapatom u nadi da je ne čujem. Itekako je jesam čula. Lupim je o rame i obje prasnemo u smijeh.
Niz hodnik se čuju glasni koraci koji su sve bliže i bliže.
"Evo me, sad ću!", zadere se muškarac hrapavog glasa. Nekako mi je poznat.
Nakon par sekundi čekanja ispred mene se pojavi crnkosi visoki dečko. Pojavi se ON.
Istog trena problijedim i sve postane crno.
Heej ljudi, mnogo vam hvala na čitanju ove priče. Stvarno mi puno znači. Nadam se da vam se sviđa.
Do idućeg puta!
😚❤
