Deeply yours

Chapter 41

(Ljudi, malo preko 3000 riječi je pred vama i jako sam ponosna na sebe, ispravit ću kada uhvatim vremena. Iskreno sam zadovoljna kako je ispalo pa se nadam da će se i vama svidjeti jer sam pola dana provela plačući nad njihovom sudbinom i Holdenovim riječima koje mi ne izlaze iz glave. Uh, još sam pod dojmom, da vam budem iskrena... nadam se da ćete pročitati do kraja, iako je duže no inače, i da ćete mi ostaviti podršku u obliku glasa ili komentara, ma znate, samo da vidim da ste bili ovdje i pročitali. Volim vas i hvala na svemu xx)

Rebecca de Rousse je bila u pravu, što je zapravo rijetko događa. Znam da ga moram pustiti da ode, ali problem je što i sama shvaćam kako sam toliko sebična da ga ne želim pustiti da ide u mene dok je on krajnje primoran otići. Bit će nam lakše ako prihvatimo činjenice, ali je to prokleto teško. Radi se o ratu, pobogu, ne o odlasku na maraton.

Kolike su zapravo šanse da se Holden uopće name vrati živ od tamo?

Suza mi ponovo otkotrlja svoju rutu po licu kada mi savjest odgovori da mi nakon svega ostaje Bog i nada.

Holden je išao svaku nedjelju na misu slaviti Ga, a ja sam mu se nekada znala i pridružiti. On mi je pokrenuo svijest o tome i drago mi je zbog toga, ali i dalje mislim da našoj vezi nema pomoći.

Iz zahoda čujem nekakvo lupanje u svojoj sobi zbog kojega požurim s četkanjem kose. Peyton mi je vjerojatno donijela večeru jer zadnjih par dana odbijam jesti s njima. Ona se zaista brine, a ja sam joj samo natuknula da se moji problemi baziraju na njemu. Istina je da je zaslužila više, zahvalna sam joj prvenstveno na tome što je prihvatila Holdena za razliku od naših roditelja, ali ne pada mi na pamet opteretiti je još i ovime.

Ili sam samo uplašena zbog toga što bi mi mogla reći? Ja... jednostavno nisam spremna na ovo.

Čudno je kako se život u samo par dana može pretvoriti u priču. Nikada ne znaš što te čeka. Tu se uvijek kriju neka velika iznenađenja, a da ti to i ne znaš. Da mi je netko jučer rekao da ću igrom slučaja upoznati britanskog vojnika, odgovorila bih mu kako se sigurno šali, a tek da mi je rekao da ću se zaljubiti u njega? Tu bih se pukla smijati.

A da mi je netko rekao da će boljeti, odustala bih na samome početku. Koliko se još dugo možemo igrati mačke i miša? Koliko nam je vremena ostalo prije nego što ode i želim li ga provesti u takvoj srdžbi da ga i ne pogledam više? Kako bi netko uopće mogao čak i odvratiti pogled od tako divnog ljudskog bića...

Prije nego što izađem, pogledam se posljednji put u ogledalo. Ako uzmemo u obzir da nisam imala ni trunčicu šminke na svom, ionako cijelom natečenom, licu, nisam izgledala toliko loše... Pokušam nabaciti najbolji smiješak koji u tom trenutku mogu izmisliti kako bih izgledala zdravije.

Ma koga lažem, izgledala sam toliko grozno da sam posljednjih par dana na poslu bila počašćena s nekoliko stotina grozljivih pogleda i isto toliko pitanja jesam li bolesna. Do kraja radnog vremena sam si i sama počela umišljati da me je uhvatila neka grozna gripa, s obzirom na to da me nisu puštali na miru sa svojim napadnim pitanjima.

Zapravo nitko nije bio daleko od istine jer sam se vraški prehladila kada sam tako razgolićena hodala po kiši do Rumbe. Sve je sada ostavilo posljedice na meni jer mi je nos u komi i glava me rastura. To znači da će me uskoro početi tresti i groznica unatoč tableti pa je vrijeme da se odmorim od svega, koliko je to moguće, samo da izvedem ovaj susret s Pey.

Brzo otvorim vrata kako me ne bi čekala. "Tuširala sam se, jesi li mi donijela..." automatski se zaustavim na vratima ne napravivši ni koraka dalje dok Holden teturajući ulazi kroz prozor i nestabilno staje na noge. "...čaj od borovnice?" nervozno završim rečenicu upućenu Peyton koja se, na moje razočarenje, nije pojavila.