DARK

4. Hope die last

Kiša. Lagana proljetna kiša rominja vani dok sjedim pored otvorenog prozora i osluškujem njeno tapkanje od metalni oluk. Miris i zvuk su tako prijatni. Uvijek sam voljela te iznenadne proljetne kiše. Kapi su tako lagane i tople da imam osjećaj da ih vjetar nosi na sve strane.

Lagani povjetarac unosi miris proljeća u stan dok se po mojoj glavi odvijaju maštarije. Sreća me još nikada nije napustila zbog novosti koje sam čula. Moji snovi se ostvaruju. Zapravo će se ostvariti ali sretna sam kao da ću za pet minuta moći vidjeti svijet oko sebe. Znala sam da snovi mogu postati stvarnost. Edward mi je uvijek ponavljao to. I dalje to radi.

Ne znam šta bi bez tog simpatičnog,duhvitog,razigranog,ljubaznog dečka... Kada god pomislim na njega ne mislim samo na njegovu dobrotu,ne osjetim samo zahvalnost za sve što mi je pružio i za sve što je ikada učinio za mene. Jednostavno...kada pomislim na njega osjetim neki luđački osjećaj u donjem dijelu stomaka. Imam osjećaj da mi se stomak raspada na stotine dijelova. Kada god čujem njegov glas koji je hrapav a opet tako divan i nježan dok pjevuši, koža mi se naježi. Jednom mi je Victory pričala da se tako isto i ona osjećala kada se zaljubila prvi put. Ali ja nisam zaljubljena...jesam li?

"Mrzim kišu!" Edward je progunđao iza mojih leđa kada me je trgnuo iz razmišljanja. Okrečem se u smjeru iz kojeg dolazi zvuk dak mi usne titraju od želje da se nasmiju. Edward nikada nije volio kišu.

Hm...pitam se kako to izgleda nebo kada sa njega padaju te sitne kapi vode..hm..uskoro ću saznati... Uskori ću svijet gledati na drugačiji način. Ali doslovno.

"Lo..jesi se spremila?" pita sa drugog kraja prostorije dok čujem kako otvara ormar. Odječa šuška pod njegovim rukama. Traži nešto.

"Jesam..."govorim te ustajem sa stolice. Osmjeh mi je na licu. Imam osjećaj da su mi obrazi ukočni u tom nasmijanom položaju jer se već danima smijem. Pa ko nebi...imam osjećaj da sam najsretnija osoba na svijetu.

Danas konačno idemo kod mog doktora koji će nam reći sve detalje vezane za opreaciju. I dalje ne vjerujem da se ovo dešava. Sve se odvija tako brzo. Nisam ni sanjala da ću ikada dobiti novac za tu opraciju. Da ću ikada vidjeti. Jednostavno sam se pomirila sa sudbinom. Pomirila sam se sa mrakom. A gledaj me sada... Sva sretna,nasmijana,ushićena idem doktoru na taj razgovor koji čekam od kada znam za sebe.

Polahko prilazim do kreveta. Osjetim ga pod svojim rukom. Saginjem se i ispod njega vadim svoj štap koji mi pomaže da se lakše snađem po gradu. Da imam novca,vjerojatno bi do sada nabavila sebi psa koji pomaže slijepim osobama po gradu. Ali ja si ne mogu priuštiti to zadovoljstvo tako da mi je i štap dovoljan.

"Ne treba ti štap...Victory'in tata će nas odvesti kod doktora tako da ne moramo pješačiti.." i dalje stoji kraj ormara. Osjetim tu udaljenost. Sada čujem njegove teške korake. Nekvalitetni parket pod njegovim visokim i teškim tijelom stvara dosta neprijatan zvuk.

"Ajde idemo!" smije se dok me hvata za ruku te povlači prema vratima. I on je nestrpljiv koliko i ja.

..

Sjedim,pretpostavljam, u čekaonici kod doktora dok čekam da dođe red na mene. Puno puta sam bila ovdje. Uvijek sam osjećala neku dozu straha od tih doktora. Kroz priče sam saznala da se djeca pa čak i neki odrasli boje doktora. Zašto se boje? Mora postojati neki razlog... Neki kažu da se boje njihovih postupaka,njihovog mišljena...a djeca se najviše boje,kažu, tih istrumenata koje koriste... Na žalost ja nikada nisam bila u mogučnosti vidjeti te istrumente, i možda je to razlog zašto se bojim doktora. Bojim se onoga što ne vidim. Bojim se da će mi uraditi nešto bez mog znanja. Ali uvijek sam imala to snažno povjerenje u Edwarda dok me je držao za ruku i šaputao mi u uho svaki doktorov pokret. A sada...sada je sav strah nestao...sada samo čekam trenutak kada ću ćuti otvaranje vrata i prozivanje mog imena. Eto opet se smijem ko debil. Ne zanima me. Sretna sam.