Story of another us (Book 3)

5. All At Once

"Znaš, mislila sam da se nikada više neću vratiti ovdje. Da se nikada više neću naći na ovom mjestu. Psihički i fizički. Mislila sam da sam odrasla i da sam se promijenila.." Odmahnuvši glavom, lagani osmijeh je titrao na mojim usnama. "Mislila sam da su svi demoni i noćne more iza mene. No, oni su oduvijek bili ovdje, sa mnom, samo sam ih na neko vrijeme uspjela sakriti. Pred svima drugima i pred sobom. Barem sam tako mislila. No, kada razmislim i dozvolim sebi da se sjetim i da osjetim sve što sam mislila da je iza mene, shvaćam da su uvijek bili dio mene. I sjećam se mračnih, usamljenih noći kada su izašli na vidjelo i smijali mi se u lice. Kada je zvuk njihovog smijeha odjekivao u praznom stanu."

Duboko uzdahnuvši, zatvorila sam oči, dok je smiješak nestao sa mojeg lica.

"Zanimljivo je, zar ne? Stvari na koje smo spremni samo da bi bol nestala? No, ona nikada ne nestane, samo se naučimo živjeti s njom, no ja nisam to radila. Nisam se naučila živjeti s gubitkom, tugom, boli, izdajom, prevarom, slomljenim srcem. Ne, ako ću biti iskrena, nisam. Bila sam spremna na sve, samo da prestane, no nije prestala i nekako usput, umjesto da dozvolim sebi da prebolim, samo sam je zakopala negdje duboko. Poput stavljanja flastera na ranu od metka, misleći da će zacijeliti sama od sebe, a nisam bila svjesna da je to bilo samo privremeno rješenje. Nisam bila svjesna jer je pomoglo. No flaster koji je bio privremeno rješenje je sada otpao i ponovno krvarim. Stara rana je opet otvorena i boli."

Odmahnuvši glavom, otvorila sam oči upijajući tišinu koja me obavijala. Slušala sam vjetar koji je ljuljao grane obližnjeg drveća, slušala sam ptice koje su u daljine pjevale veselim cvrkutom, nesvjesne moje prisutnosti.

"Nisam bila ovdje, no pretpostavljam da to znaš. Uvijek si znala sve. Sve što sam mislila, a nisam rekla. Sve što sam rekla, a nisam mislila. Znaš, dugo vremena sam provela tražeći objašnjenje, smisao svega što se dogodilo, no nisam ga pronašla. Nisam pronašla ništa osim boli, ljutnje i tuge." Udahnuvši duboko, zatvorila sam oči.

"Možda bi sve bilo drugačije da si ovdje. No nisi, a ja vjerojatno izgledam kao kreten. No, uvijek sam bila u redu s tim da izgledam kao kreten dok si ti pored mene. Barem nisam bila sama."

Otvorivši oči, moj pogled je bio zakovan za bijeli mramorni spomenik i crna slova ispisana na njemu.

Lucy Sage

1993 – 2015

"Dolazak ovdje..Možda je bio pogreška, no nisam znala kamo da odem. Nisam imala kamo otići. Vozila sam cijelu noć da bih došla ovamo, a nije mi to bila prvotna namjera.

Kada sam sjela u auto, htjela sam pobjeći. Morala sam pobjeći. Razumiješ? Morala sam pobjeći iz one sobe, iz onog hodnika, iz one bolnice. Morala sam.. " Obrisavši suze koje su kliznule niz moje obraze, zatvorila sam oči.

"Anna i Amy su ostale spavajući na stolicama u hodniku. Na istim stolicama na kojima sam provela mnogo vremena i za koje iz osobnog iskustva znam da nisu udobne. Uplašene, neispavane, no tamo su. Nisu pobjegle kao ja, no s druge strane, nisu prošle kroz ono što sam ja prošla. Zvučim kao izlizana ploča. Ono kroz što sam ja prošla je bilo teško i mučno i bolno. Vjerojatno sam zato odlučila zakopati to. Staviti privremeni flaster na ranu, misleći da ako ne budem razmišljala o tome, da će sve jednostavno nestati i da će biti kao da se nikada nije dogodilo. No, ovdje sam, tako da taj plan nije uspio."

Nekoliko trenutaka sam se igrala sa svojim noktima, pokušavajući naći rješenje, smisao, razlog.. Nešto.

"Znaš, gledajući Alex u istom krevetu u kojem si ti bila. Sjebalo me. Neću lagati, neću okolišati, ne mogu više bježati. Ne mogu staviti flaster na ovo i ne mogu cijeli život bježati od svojih demona. Jer nikada im neću pobjeći. Dobra sam u davanju savjeta drugima, a još sam bolja u izbjegavanju svojih osobnih sranja i pretvaranju i umorna sam. Umorna sam od pretvaranja i bježanja i svega. Jednostavno sam umorna, Lucy.