Story of another us (Book 3)

2. Right Place, Right Time

Sjedeći na klupi pored velikog prozora, promatrala sam kišne kapi kako udaraju o staklo. Postojalo je nešto u kišnim danima što me je smirivalo.

Metaforički, možda to što bi sve stalo na trenutak. Promet bi se usporio, ljudi bi pobjegli u kafiće i inače prepune i užurbane ulice bi bile prazne, osim nekoliko ljudi koji su sa velikim kišobranima prkosili krupnim kapima i vjetru koji je puhao.

Nekada davno, bila sam jedna od onih osoba koje su plesale na kiši. Jedna od onih osoba koja je u kiši vidjela nešto magično i osobi kojoj kapi i činjenica da će biti mokra nije smetala.

Danas. Danas sam jedna od onih koja se sakrije od nje. Danas me samo smiruje no više me ne uzbuđuje. Više me ne tjera na smijeh i plesanje na kiši.

Pretpostavljam da i u tome objašnjenju postoji onaj dublji smisao. U životu sve ima dublji smisao i ništa nije onako kako se čini na prvi pogled.

Barem sam to naučila iz prve ruke.

Otpivši gutljaj kave, rukama sam obuhvatila šalicu, zatvarajući oči. Dubok udah i izdah. Ruka na srce samo da me podsjeti da nakon svega još uvijek udara. Jednoličnim ritmom. No jednoličan ritam je bio dosadan.

Često bih stavila ruku na srce, da se podsjetim i da osjetim nešto što dugo nisam. Da osjetim kako preskače ili udara toliko jako da mislim da će mi iskočiti iz prsa. No, svaki puta se razočaram.

To se valjda dogodi kada odrasteš. Sitnice te prestanu činiti sretnim. Nekada čak ni ne primijetiš promjenu dok se ne uhvatiš kako te omiljena pjesma više ne tjera na ples i pjevanje na sav glas. Ne primijetiš dok nije prekasno i kada primijetiš, zamjeraš sam sebi i pitaš se kako si dospio ovdje?

Otvorivši oči, otpila sam još jedan gutljaj kave prije nego sam se ustala.

Subota, rano jutro. Kada kažem rano, mislim rano rano. Umjesto da spavam, ja sam se probudila prije 5 sati. Bacivši pogled kroz prozor, lagano sam se nasmiješila. Uvijek bi se nasmiješila kad bih se sjetila da sam kod kuće. No uvijek bi se sjetila da mi nešto nedostaje. Možda onaj zagrljaj koji je bilo koje mjesto na svijetu pretvarao u dom. Jer nije do mjesta. Do osobe je.

Odmahnuvši glavom, lagano sam se protegnula i krenula prema kuhinji. Sjevši na barsku stolicu, šalicu sam stavila na bijelu mramornu površinu. Upalivši laptop, nekoliko trenutaka sam razmišlja i pokušavala preračunati vremensku zonu.

Otvorivši Skype, nazvala sam mamu. To je jedina stvar koja se nije promijenila. Svaki dan bi se čule i pričale. Ona i Alex su se izmjenjivale pred ekranom. Tata je bio na nekom poslovnom putu, no poslao bi mi poruku da vidi kako sam.

Povezavši kosu u pundžu, nekoliko trenutaka sam slušala zvuk zvonjave prije nego se konačno javila.

Njena kosa je bila obojana u zagasito crvenu i primjetila sam da se ošišala.

"Lijepa promjena." Nasmijala sam se, promatrajući je kako nešto sređuje na stolu. Pogledavši u ekran, nasmijala se, duboko udahnuvši. "Hvala dušo. Kako si?"

"Dobro, pretpostavljam." Nasmijavši se, otpila sam gutljaj kave. Odmahnuvši glavom, nasmijala se. "Alex te htjela čekati, ali je zaspala. Rekla je da ti kažem da te puno voli i da joj nedostaješ." Kimnuvši glavom, nasmiješila sam se. "Prenesi da je volim više i da mi nedostaje više. Kad smo već kod Alex jesi joj uspjela nabaviti karte za Arianin koncert?" Nekoliko trenutaka sam promatrala kako nešto kopa po torbi, dok nije izvadila bijelu kovertu i izvadila dvije karte van. "Jesi joj rekla ili čekaš?" Nasmijala sam se i zamislila Alexinu sreću. "Planirala sam joj reći kada nazoveš, no pošto je zaspala. Reći ću joj ujutro." Spremivši karte natrag u kovertu, nasmijala se. "Zašto samo dvije karte? Mislila sam da svi idete." Duboko uzdahnuvši, slegnula je ramenima. "Trebali smo ići, no raspored se promijenio jer je kolega na bolovanju tako da moram raditi prekovremene. Ona i tata će ići. Ujutro dolazi sa puta tako da će se moći kvalitetno družiti." Kimnuvši glavom, lagano sam zijevnula. "Sjećam se svog kvalitetnog vremena sa tatom." Mama se nasmija, promatrajući me.