Story of another us (Book 3)

1. New York

Duboko udahnuvši, odložila sam dokumente koje sam proučavala posljednjih sati. Bacivši pogled na sat, činilo se kao da se kazaljke nisu pomaknule, no jesu. No dan još nije bio ni blizu svoga kraja.

Igrajući se sa olovkom, okrenula sam se prema prozoru, promatrajući grad ispod sebe. Manhattan. Betonska džungla prepuna ljudi, buke, automobila, žurbe no istovremeno prepuna nade, ljubavi, inspiracije, života.

Sunce je bilo visoko na nebu, nebo je bilo čisto plavo, a zvukovi truba automobila su ispunili zrak.

Lagala bih kad bi rekla da je prelazak iz Londona ponovno u New York bio lagan. Bez obzira što je ovo nekada davno bio moj grad, osjećala sam se poput stranca.

Većina ljudi koje sam znala su bili samo to. Ljudi koje sam nekada znala, sada stranci i slučajni prolaznici.

Ulice kojima sam nekada koračala su se promijenile, no opet, možda sam to ipak bila ja.

Stan u kojem smo nekada živjeli je još uvijek bio isti. Sjećam se osjećaja koji me obuzeo kada sam prije dvije godine ponovno zakoračila u njega. Sjećam se osjećaja nostalgije, tuge, sreće, mirnoće pomiješanih u jedno. Sjećam se dubokog uzdaha koji sam uzela dok sam se prisjećala svoga djetinjstva. Sjećala sam se svakog trenutka kojeg sam provela tamo.

Sjećam se kako je uzbuđen bio Chris. Sjećam se silnih pitanja koje je imao i radoznalosti na njegovom licu dok smo sjedili, pili kavu i dok sam mu pričala o mome životu tamo. Sjećam se njegove opčinjenosti sa New York i svemu što je predstavljao.

Također se sjećam i trenutaka kada je proklinjao dan kada je došao i kada je psovao gužvu, užurbanost i ne tako glamuroznu stranu života u New Yorku, života općenito.

Nekada davno sam mislila da će dolazak ovdje biti moj spas. No, vrlo brzo sam shvatila da mogu otići bilo gdje na ovom svijetu i da me ništa neće zaštiti od stvari od kojih sam bježala. Ništa i nitko me nije mogao zaštiti od mene same.

Chris i ja smo prvih nekoliko dana proveli sa Dylanom istražujući grad. Kafić u koji sam nekada često zalazila se zatvorio a na njegovom mjestu se otvorio restoran koji je odisao glamurom i kako se kasnije ispostavilo skupoćom. Dylan je bio odlučan u svojoj nakani da nas odvede tamo na večeru. Povukao je neke veze da nam osigura stol i na kraju večeri je račun bio poprilično velik. No, uspomene na tu večer su ostale urezane duboko u moje sjećanje.

No večer nije bila završena, barem po Dylanu. Ja sam bila spremna za krevet i odmor no on je imao drukčije planove. Gledajući na tu večer sada, dvije godine kasnije, drago mi je što sam pošla s njima.

"Gdje nas vodiš?" Čvrsto stisnuvši torbicu u ruci, pogledala sam u njega.

Ne gledajući u mene, nasmijao se i odmahnuo glavom. Preokrenuvši očima, pogledala sam u Chrisa koji se smijao i slegnuo ramenima.

"Barem mi reci je li daleko? Znaš, štikle i sve to?" Nisam dočekala odgovor jer sam se nekoliko trenutaka nakon izgovorenih riječi našla u njegovim rukama a zatim prebačena preko njegovog ramena. "Dylane!!" Uzalud sam ga udarala torbicom po ramenima i leđima, on se samo smijao, kao i Chris pored njega.

Ne sjećam se koliko dugo me nosio, ne sjećam se čak ni ulica kojima smo prolazili. Sjećam se njihovih glasova i smijeha koji je odzvanjao ulicom.

Kada su moje noge ponovno dotaknule tlo, skoro sam se sagnula i poljubila beton. "Hvala na vožnji." Nasmijavši se, namignula sam mu primijetivši da razgibava ruku.