My Psycho

1. Dio

Pozdrav ljudi!
Primjetila sam da već par dana po YouTubeu kruži ovaj challenge pa sam ga i ja odlučila uraditi.
Iskreno, ne sjećam se imena ali ono što trebate uraditi jeste da imate 10 minuta. I za tih 10 minuta morate ispričati svoj život. Od dana kada ste rođeni pa sve do ovog trenutka. Prilično izazovno, zar ne?
Sada ću si postaviti štopericu na mobitelu i možemo krenuti.

00:00

Rođena sam u Münchenu, Njemačka. Ne sjećam se puno stvari iz djetinjstva jer su mi roditelji i svi ostali ljudi koje sam imala u životu bili prezauzeti sa poslom. Uvijek su bili na nekim važnim poslovnim sastancima, putovanjima, premijerama... Tako da se gotovo nikoga ne sjećam. Ali sjećam se naše kućne pomoćnice Else. Ona mi je bila kao mama. Bila je uz mene kroz cijelo moje školovanje, bodrila me ako bih dobila lošu ocjenu, bila je sa mnom, za razliku od moje mame koja je bila na 'važnom' poslovnom sastanku, dok sam plakala zbog svoje prve loše ocjene. Elsa je imala oko 40 godina i uvijek se lijepo brinula o meni i sjećam se da smo nas dvije uvijek provodile vrijeme skupa, čak i kada sam bila tinejdžerka. A kada bih ja plakala ili bila tužna ona bi me uvijek tješila, davala mi savjete i bila tu za mene, tako da smo hah, nas dvije bile poput najboljih prijateljica. Imala je smeđu kosu do ramena i sjećam se da je uvijek lijepo mirisala. Mirisala je na jasmin, njen najdraži cvijet.
I onda kada sam ja polako ušla u pubertet slabije smo se družile ali mi je ona uvijek bila najdraža osoba. Najdraži period s njom mi je bio kada sam krenula u srednju školu. Bojala sam se kako ću se snaći, da li cu naći pravo društvo i sve ostalo što svi mislimo kada krećemo u neku novu pustolovinu. Ona me je uvijek bodrila i govorila mi da nema razloga za strah. A moji roditelji...oni nisu brinuli o tome, važnije im je bilo da njihovo ime u svijetu postane jos prepoznativije, i od silne želje za tim zaboravili su na svoje dijete. Na njihovo jedino dijete, koje je više od svega željelo topli zagrljaj majke i oca.

Eh sad, ovoga, kada sam imala 17 godina cijela porodica se dogovorila da idu na odmor u Dubai. Doslovno svi. I moji roditelji su striktno htjeli da ide samo naša porodica, no međutim ja sam ih nagovarala i da Elsa ide s nama jer ni ona nije imala nikoga. A ljeto u Njemačkoj i nije baš nešto zanimljivo. No roditelji to nisu htjeli pa sam se ja posvađala s njima i nisam nikako htjela ići. Oni su naravno unajmili privatni avion i hladno otišli bez mene. I sad mi nije žao što je to tako bilo. Jer......ovoga, oni su svi poginuli. Avion se srušio i nije bilo preživjelih.
........
Iii...da. Ja sam jedina preživjela iz porodice Feller. Sve što su oni posjedovali sam ja naslijedila i to mi je bila velika prekretnica u životu. Zamislite imate 17 godina i naslijedite ogromno bogatstvo. Mislite da je to jedino što vam treba u životu. Novac. Ne bih se složila s tim. Iako nisam bila u baš najboljim odnosima s njima idalje mi je bilo žao i mislila sam da ću umrijeti od tuge za njima.
Elsa je tada bila uz mene, bila je moj jedini oslonac. I onda sam htjela da se preselim u Australiju, daleko od mjesta gdje me je sve podsjećalo na njih. I tako je i bilo, iste godine sam se preselila tamo. To su bile dvije najdosadnije godine u mom životu. Nisam imala snage niti volje za išta osim za karate. Zvuči ludo ali tako je haha. Odmah sam krenula trenirati nešto da mi odvlači pažnju i vrijeme. Pokazalo sam da sam dobra i učestvovala sam na mnogim takmičenjima i osvajala mnoge medalje ali to me nije ispunjavalo. Shvatila sam da je sav taj uspjeh došao jer sam bila usamljena i ljuta. Šteta što sam to shvatila tek u devetnaestoj godini.
Onda sam se ponovo preselila u Dubai. Željela sam nešto novo. Nešto gdje ću se ludo zabavljati. I stvarno tako je i bilo. Trudila sam se da uživam u svakom trenutku, da probam mnoge stvari i da proživim što je više bilo moguće.
Ou, nisam ništa rekla o prijateljima. Ljudi ne znam da li me razumijete ali jako je teško pričati sve redom a da ne zaboravite ništa. I usput sigurna sam da ima nekih nepovezanih dijelova tako da me slobodno možete pitati u komentarima.
Gdje sam ono stala? Aha! Prijatelji. Mislim da sam prilično društvena osoba i gdje god bih išla upoznala bih nekoga. Tako da imam stvarno jako puno prijatelja iz svih dijelova svijeta. Ali, oni koji su uvijek bili tu za mene su Jack i Elizabeth. Vjerovatno ste ih već viđali na mom Instagramu ili ostalim društvenim mrežama, a ako niste onda ću vam ostaviti njihove linkove dole u opisu. Da, mislim da se o njima nema baš nešto puno pričati jer su oni stvarno definicija pravih prijatelja koji su uvijek tu za mene bez obzira na sve.
Da....jesam li spomenula da sam puno putovala? Razne kulturne i običaji su me privlačili. Često sam morala dolaziti u LA zbog raznih poslovnih sastanaka tako da kada sam imala dvadeset i jednu godinu preselila u Los Angeles. Iskreno, nije mi to bila baš velika želja više mi se sviđao život u Dubaiju i kultura i način života. Ali i sami ljudi. Iako su većinom druge vjere imaju svoj stav i uvijek su ti spremni pomoći. Bez obzira da li ti njima bio stranac ili ne, to je ono što mi se najviše tamo svidjelo.
Kako sam postajala zrelija tako i mnogi poslovi iz firmi koje sam naslijedila čekali samo na mene. Tako da sam se odlučila ovdje preseliti kako bi mi bilo lakše.

10:00

Ooo alarm mi zvoni! Zar je već prošlo deset minuta? Uglavnom, kada sam se preselila ovdje počela sam se polako baviti YouTubeom i mislim da ostalo znate. Ajoj da! Zaboravila sam reći i da puno volim fotografisati i imam milione fotografija sa raznih putovanja. A pogotovo iz Afrike, tu sam provela dosta vremena sa malom djecom i mogu vam reći da sam uživala. Uživala sam ali sam ujedno i bila jako slomljena. Jako je teško otići tamo i gledati to sve a da vas emocije ne unište.
Ovoga, znate da u opisu videa imate razne linkove na kojima vam je pojašnjeno kako da pomognete toj djeci ali i ostalim ljudima širom svijeta kojima je potrebna vaša pomoć. Ja se stvarno trudim da im pomognem i redovno istražujemo kako bi bili sigurni da smo uključeni u humanitarne akcije. Kao što znate Feller Company pored svega što proizvodi, učestvuje u raznim humanitarnim akcijama te veći dio prihoda odlazi upravo u dobrotvorne svrhe.
Mislim da bi to bilo to za ovaj video. Nadam se da sam koliko-toliko uspjela ispričati priču svoh života koliko god to bilo teško.
Yep! Nadam se da vam se svidio ovaj video, lajkajte, komentirajte i vidimo se u sljedećem videu. Pusaaaa!💕

Bože, ko li je ova prelijepa djevojka- pomisli on začarano gledajući u laptop i njenu sliku koja je polako nestajala.

•|Hello it's me! I am back!🖐️💕
Prvi je dio nadam se da će vam se svidjeti i molim vas da komentirate i ostavite svoje iskrene utiske.|•
Xx