Mamuran sam. Iskreno nemam pojma kako sam završio ovdje. Zadnje čega se sjećam da smo išli na Novu Godinu Krsitini. Ana i ja smo se uskladili u crnini. Od njenog rođendana do danas smo izašli van zajedno svaki vikend. Godila mi je njena prisutnost, bila je svjetionik u oluji. Jednostavno, svaki put kad bih trebao pobjeći iz nemira svoje glave, pobjegao bih u njen mali svemir, onako mračan, ali ugodan. Vani je bilo sunčano, kopčao sam kaput i pripremio cigaretu u ustima. Stavljajući sunčane naočale izlazio sam iz Anine dnevne sobe. Njeni baka i djed su još spavali, a Ana nije bila kod kuće, u njenoj sobi je bio razbacan krevet, pobacana odječa po podu fen kojeg nije isključila iz utičnice. Zapuhao me hladan vjetar, onaj divlji tok hladnoće siječanjskoga jutra. Hodao sam ulicom. Ježila me tišina, cestom nije prošao niti jedan auto. Bilo je pomalo tužno. Euforija Nove godine je prebrzo isparila, vjerovatno je isprana količinom alkohola od sinoć. Nebitno, mislim si. Čeprkam nervozno po mobitelu da čujem da je Ana dobro. Kada sam stigao kući, majka je bila u krevetu. Čuo sam Hrvoja kako kopa po kuhinji.
"Kako je bilo?" - živčano me pitao.
-"U redu, ne sjećam se baš."
"Krasno."
Osjećao sam da je ljut na mene, a kako i ne bi. Ostavljao sam ga svaku subotu samog s majkom koja nije davala znakove da ide na bolje, a njemu je dovoljna briga o samome sebi. Nastavio sam do sobe i strmoglavio se na krevet. Navio sam alaram za 5 sati popodne i legnuo. Sanjao sam sprovod. Desetak ljudi koji su stajali u crnini. Bez suza, bez truba, bez lica. Nisam mogao vidjeti tko leži, samo sam osjećao prazninu i tupost. U svijetu osjećaja, jedino gore od tuge je tupost i praznoća. Prešao sam preko toga, ali trebale su mi tri godine da se naučim disati u tjeskobi svagdašnjice. Stajao sam ondje, nepomičan, nemoćan, osjećao sam kako mi gore noge, udovi postaju sve teži, a nemam snage da vrisnem i pozovem pomoć. Stizalo je sve više ljudi, uskoro se preda mnom stvorila bezlična crna masa, neprohodno more ljudi, svi identični. Bez osjećaja i crta lica. Počeo sam se gušiti. Probudio sam se, mokar od znoja, u temperaturi. Ana mi je napisala da je doma i da je dobro. Laknulo mi je, izašao sam do kupoaonice po lupocet i išao dalje spavati. Ne sjećam se snova, možda i bolje.
ВЫ ЧИТАЕТЕ
Donijela Te Bura
Короткий рассказBiti rastrgan između propale šanse i novog dana, ali Marin bi najradije ostao pokriven dekom ispod krveta. Gdje posadiš filozofiju, nikne Niče, gdje posadiš znanost, nikne sranje.
