Donijela Te Bura

Proljeće I Ostali Alergeni

Kada bi me netko pitao kako danas gledam na svoje maturantsko doba, rekao bih da je to bilo najturbulentije razdoblje mog života, poput naivca koji sam tada bio. Ana nije bila jedna od onih djevojaka koje odlaze u grupicama na WC, provode sate kombinirajuci bijele starke sa podrapanim trapericama i majcom benda čije tri pjesme nabrajaju poput Newtnovih zakona. Ana je bila-Ana. Ovo mi je bila zadnja godina da se potrudim, dam sve od sebe, da dobijem stipendiju i napustim trulež i sivilo koje je poput anksiozne magle ulazilo kroz ulice grada na prozor moje hladne sobe. Otkako je otac otišao, ja bih nabavljao nešto drva u obližnjoj šumi. Majin otac se bavio šumarstvom i bio je u to vrijeme stjena oslonac mojoj majki i meni. Nažalost, uspjevali smo grijati samo kuhnjicu u kojoj bi kuhali palentu sa toplim mlijekom. Rijetko koji srednjoškolac ima te probleme, takav dečko ili cura sjedi pored tebe dok radiš harmoniku od udžbenika iz povijesti, sjedi pored tebe u gradskom busu ili te skrušeno zamoli za pola sendviča pod pauzom govoreći kako je njegov ostao kod kuće, peti put ovaj tjedan. Od smrti Maje nisam mislio na traženje ljubavi. Maja je bila moj svemir, ali je otišla, tiho i šutke, kako je nažalost provela svoj cijeli život. Sjećam se dok smo bili klinci i dok bi krali jagode susjedi u dvorištu kako smo planirali da ćemo jednoga dana živjeti u kući sa velikim dvorištem punim crvenih jagoda, slatkih, sa potpisom najtoplijeg proljetnog dana. Ponekad vam sve ostane na mašti. Kada sam krenuo u srednju školu Maja je dobila leukemiju, odupirala se, ali neslavno izgubila nakon tri mjeseca bitku. David i Golijat, samo što je ona bila Golijat. Ne mogu vam reći što je ljubav sve do kad niste proveli podne gledajući sa brda selo uz čokoladne kekse i Majino hihotanje. Bila je svemir. Danas je tri godine od kako je nema. Pognute glave šetam hodnikom naivno se nadajući da će me, kada skrenem u svoju ulicu, na ogradi dvorišta dočekati onako vesela i nonšalatno slatka. Nije. Nastavljam hodnikom i čujem poznati glas. Hladan znoj me uzdrmao.
"Više me ne pozdravljaš?" - samodopadno mi dobaci Ana.
-"Molim?" - nisam zna šta se točno događa.
"Ajmo zapalit malac, odmor traje još 10 minuta."
Nisam se niti okrenuo, a već sam u drugom trenutku vadio cigaretu iz jakne, pažljivo držeći lijevu ruku uz tijelo da ne primjeti rupu na mojoj jakni.
"Šta se držiš kao da ti je patka kruh ukrala?"
-"Sve 5, sve 5, iscrpljen sam, ispiti i to..." - nemaštovito sam se slagao.
"Zar već?"
-"Pa da, nama maturantima je sve ubrzano radi mature." - isto toliko nevješto sam se pokušavao izvući.
Kako objasniti nekome ljubav tko djeluje toliko neiskvareno i nevino. Lišeno patnje i muke koja se provlačila otakako je otišla jedina koja me razumjela. Nisam je krivio, ali gutao sam knelde jer to najbolje radim. Osjećao sam neko probadanje u plućima, ali sam i dalje hladnog lica lagao kako je sve u redu i kako sam jalo umoran, iako knjigu jedva gledam.
"Svi ljudi, različite face, ista maska." - prozobori ona.
-"Molim?"
"Moli se u Crkvi. Hahahah. Ali ozbiljno, ne pušim ja te fore. Prije nekoliko dana si djelovao, pa, sretnije, a sada, onako, mrtvo.".
-"Loš dan, nosi crninu od propalih mogućnosti."
"Aha. Razumijem."
Htio sam vrisnuti. Ne! Ne! Ne razumiješ pobogu. Kako bi mogla? Ipak sam ostao pribran. Više nije ništa pitala. Nastala je neugodna tišina, toliko neugodna da sam odlučio ju razbiti, kako ispada, gumenom lopticom.
-"Jesi se snašla? Mislim, jesi se uklopila? Srednja te može zbuniti."
Ma ni sam ne znam. Njena je prisutnost bila, koliko ispravna toliko i neispravna. Pa halo. Maja. Šta mi je.
"Jesam, iako mi nije jasna Ilijada kao uvod u lektiru, koga bi to trebalo zainteresirati?
-"Da, aj, čujemo se, bježim na filozofiju."
Danas je dan za Maju, uvijek bio i trebalo je ostati tako. Odnio sam joj cvijeće na grob. Pored mojeg aranžmana stajao je onaj njenih roditelja i bačena crvena ruža posred groba. Bilo je lijepo, toliko mirno, spokojno. Estetika ružnoće. Vraćao sam se pješke kući. Nisam plakao po prvi put. Majin grob posjećivao bih jednom tjedno. Otakako sam krenuo u četvrti srednje, bio sam jednom i to danas. Život me ovih danas usmjerio na nove probleme pa sam sukladno s time se i na to postavio na nov način. Nadam se da mi ne zamjera. Ovo ljeto je bilo ludo. Ludo. Radio sam sa 2 slobodna dana na mjesec svaki dan po deset sati. Konobario sam u kafiću pored županijskog suda. Otuda i znam za Anu. Kada su njeni starci prolazili kroz rastavu, ona bi znala sama sjediti   za stolom u kutku, pijući kapučino od vanilije i pušeći filter 160. Nisam joj nikada prišao, niti htio obraćati pažnju, ali nešto me vuklo k njoj. Možete si onda misliti kako je bilo ugledati ju, nasmijanu, prvi dan škole. Neki novi klinci, a s njom i neka nada na. Eto ne znam. Privukao me njen Weltschemrz.