Donijela Te Bura

Sjećam se jedne jeseni

 Jesam li ti pričao o jeseni? Sjedni, uz šalicu čaja ili kave, slušaj. Slušaj, ne trebaš razumjeti, samo pokaži da ti je stalo. Jesen je ultimativna žrtva ljubavi. Posljednji izdah snage ljubavnika, poput dvoje staraca što čekaju da ih hladnoća smrti razdvoji, ali samo na trenutak, jer će ponovno biti sjedinjeni u nekom drugom obliku, dobiti novi smisao, ali će ostati onaj neugasivi žar prave ljubavi. Ne želim zadirati u tvoje religijsko opredjeljenje, ali želim da nosiš ono malo vjere da iako postoji kraj, da će to dati zamah za neki novi početak. Ne boj se kraja, boji se promašenosti vlastitih postupaka. Jesen će odbaciti svoje lišće, zagrliti ih paletom boja i pustiti na tlo. A mi? Mi ćemo gaziti po njemu? Ne. Ja ne želim. Želim da mi vodi korak ka nekom novom, nekom novom danu, nekoj novoj prilici. A vjetar, vjetar nije ljut. Ne. Vjetar te želi zaštiti da ne odeš, da ne lutaš, sebično te zadržava u četiri zida. A kiša. Kiša će biti ovdje da ispere ravnodušnost našu svagdašnju. Maja je bila jesen. Najljepši list koji je toga dana padao sa stabla. U zraku vođena vjetrom, u sumrak isprana kišom. Pala je na tlo. Pala je na najljepši način, lagano, tiho i unijela boju u život svakog onog čovjeka koji se našao hodajući tom ulicom kojom smo kao klinici igrali nogomet i skrivača. Došla je zima. Nakon nje proljeće, ljeto i opet jesen. I tako iznova i iznova. Doba nisu čekala na nas, ona su dolazila i odlazila. Ponekad prije, ponekad kasnije, ali na kraju bi stigla u svoj gracioznosti koju priroda može predstavljati pojedincu. Hladnoću mrzi onaj koji žmiri na ljepotu i čistoću snježnog pokrivača tražeći ispod njega cvijet. Cvijet će se vratiti, pričekaj, ali ne vraća se da bi ga ti mogao ubrati, on se vraća da doda onaj karizmatičan miris u zraku travanjskog jutra. Maja se nije vratila, a ja, ja sam ostao bez mirisa travanjskog jutra ni sam znajući da tražeći taj jedan cvijetak zanemarujem livadu koja po strani mirno stoji i čeka da ju primijetiš. Cvijetak, ali baš taj jedan jedini cvijetak sam tražio, sebičan sam, želim ga ponovno. Zašto u mom mraku nikako da nikne divan cvijet. Zašto? Zašto u mom sutonu Sunce ne odlazi u stilu kao sa slikarskoga platna već samo – nestane. Nje nema. N E M A. Ponavljam si i osjećam kako ni više moje vlastite riječi ne dopiru do mojih ušiju. Zašto čovjek ostane sam? Zašto otac napusti svoju obitelj, zašto majka leži u krevetu i ne ustane iz njega? Zašto baš moj brat mora biti prikovan za kolica, otuđen od prilika koje današnji svijet nudi. A ja, zašto ja ne mogu izaći iz komfora vlastite anksioznosti i depresije, već se uvlačim poput gusjenice u kukuljicu, bez znanja da bih mogao postati leptir? Gdje su moja krila. Želim letjeti, a istovremeno mi i najmanji korak predstavlja neopisiv napor. Moram ustati za školu. Moram dati sve od sebe, a jedva držim glavu na ramenima. Što ako vidim Anu, što ako mi priđe onako neiskvarena i blaga. Zašto baš ona od svih, zašto uopće netko dobiva pravo da ulazi ispod moje kože, a ta koža je rasla uz prisutnost neke druge osobe. Te rane, ti ožiljci nekih drugih vremena ne pripadaju toj osobi i zašto ona toliko želi u njih. Koju ljepotu ona ovdje nalazi. Prolaze mi na tisuće misli kroz glavu.

„Marin moraš spavati" – bezuspješno si ponavljam.

Prve zrake sunca ulaze u sobu. U glavi mi svira neka stara pjesma, tiho me uspavljuje, iako je za san prekasno.