Vatra

》Duša ne krvari samo kada je crvena.

"Što za tebe predstavlja crvena boja?", iznenada njegov glas prozuji mojim sluhom, te na taj način nacrta poveću količinu upitnika u mojoj glavi

Lagala bih kada bih rekla da nisam bila iznenađena njegovim riječima, štoviše, kada je već započeo temu koja je ionako klimava, najviše za mene valjalo ju je i završiti. Prva stvar koja mi je padala na pamet je nered, a duša itekako može biti neuredna, kao i čovjekove misli. Zanimalo me dijelimo li ista mišljenja, s obzirom na njegovu tvrdnju kako voli čitati knjige no da se ne može osloniti sa književnim kritičarem. Toga trenutka kada mi je uputio to pitanje, bila sam uvjerena da su njegove misli trenutno prošarane raznim paletama sunca, mjeseca, možda i nebodera.

Iako sam tjerala i izgarala za govorom, moje usne su ostale u tromom položaju, a tako sam zasigurno davala dojam da nikada nisam vidjela crvenu boju, ili da nisam upoznata sa njenom simbolikom. Promatrala sam njegovu reakciju; na prvi pogled se činila hladna, a sa hladnoćom sam mogla povezati i njegove pokrete. Ti pokreti su bili goli, satkani na listu papira.

"Reci nešto. Ne volim tišinu.", ponovno odvrati nakon nekoliko trenutaka provedenih u tišini, koju je on milozvučno razbio

Kako je moguće ovoliko razbiti dušu? Kako ju je moguće obojati raznim paletama? Da li je uistinu moguće izliječiti dušu? "Baš naprotiv, rekao si da voliš tišinu. Promijenio si mišljenje?"

Nasmiješi se. "Vješto skretanje sa teme. Želiš li čuti moj odgovor?"

"O tome što crvena boja predstavlja za tebe?"

"Upravo to.", klimne glavom te pažnju potom usmjeri u daljinu, pronađe točku pretpostavljam na zidu iza mene i stade ju promatrati

Imala sam osjećaj kao da se njegove oči otvaraju, da mogu sa užitkom sjesti i pročitati njegove zidove života koji su ga okomili, milosrdno ili nemilosrdno. Mnogi njegov izgled definiraju drugačijim izborom riječi; razborit, snažan, namrgođen, preplanuo, plav, no sve te riječi padaju u vodu, rasplinu se poput dima cigarete i zasjaju u divljoj rosi cvijeća. Divlja rosa cvijeća, njegovi tonovi usana, što je majka priroda odredila, pokidani glas poput pokidanih baritona gitare, izrezbareno, nijansa tamne čokolade koja se topi u ustima.

"Za mene je crvena pakao. Slično kao što duša gori. Plače."

"Zašto duša gori?", sada ga ja upitam, iako klimavo no na kraju skupim hrabrosti

Ovo je tako duboko. Njegove riječi su tako duboke, a duboko je ono što me osvaja. Dubokost doseže nemilosrdno, do kraja gdje nema granice.

"Duša može gorjeti od dva elementa: boli ili sreće. U ovom slučaju ona pati, prošarana je crvenilom, no to ne znači da nisu prisutne i ostale boje. Duša može biti zlobna, sijati od tame, sijati poput zlata i odisati mirisom nevina. Može biti nevina."

Upijam ove riječi poput spužve.
"Duša plače kada je puna tereta. Kada je slomljena. Ovdje može biti prisutna paleta dugine boje, dakle, želim reći da duša ne krvari samo kada je crvena. Ona krvari u svim bojama. Ona krvari u svim aspektrima. Vrišti iz svih kuteva zidova, a zidovi nisu samo crveni. Zar ne?"

Kvragu. Zašto ove riječi ovako loše djeluju na moje tijelo? Zašto me ostavio bez daha?

"Pretpostavljam da tvoja šutnja znači da."

Značila je i više od toga.