Slatki grijeh**2**

2. dio

Nikola POV

I eto, sjebo sam zadnju šansu za ljubav. Sjebo sam zadnju priliku da budem voljen. Grčim se od bola dok sjedim u svojoj kancelariji na prokletoj stolici koja vrijedi više od normalne plate u New Yorku. Da postigao sam to u životu, pun džep al srce i duša prazni. I šta će meni taj silni novac, jer ne mogu ljubav kupiti ne mogu kupiti nju i jedan njen iskren osmjeh da mi uljepša dan. Mogu ja kupiti elitnih kurvica za svoje pare pa voziti u bjesnim autima te plastične naizgled i svana savršene lutkice, a iznutra prazne sa uštogljenim osmjesima, ne treba meni žena bez mane, žena koja 24/7 je u frizerskom salonu ili na šminci. Ne treba meni ona, jer navečer kad poželim voditi ljubav ne jebati se, voditi ljubav grliti se i maziti plastična lutkica to neće znati ona zna na što je naučena zadovoljiti me donekle i potom provesti sate ispred ogledala. A ja bih htio onu čupavu što će u mojoj širokoj trenerci izaći van, onu koja i nije toliko savršena izvana, nema najduže noge, najuži struk, najveće grudi ili dupe, jednostavna i prosječna na prvi pogled djevojka, djevojka koja ima dušu i koja najjače grli, djevojka koja me pogledima zakopčana do grla te ponekim dodirom dovede do orgazma eh takvu ja trebam. Ali izgleda da je Bog imao nešto drugo u planu, jer upravo ona koju sam najviše želio sa njom sam najgore zabrljao. Gdje li su sada one zelene oči i onaj dugi jezik, ona smeđa svila. Gdje je moja Lejla, da li uopšte imam pravo da je zovem moja? da li ona sada spava na tuđem ramenu, na ramenu nekog ko je poštuje i voli više od mene.. a ne ne ne moze je voliti više od mene, jer i danas pet godina poslije ja je volim više već ijednu ikada, sutra prvi put nakon pet godina idem u Bosnu u državu moje ljubavi, mlžda sam kukavica možda sam ranije trebao otići ali nisam želio da joj uprskam ako joj je krenulo, eto sudbina me sutra šalje..

Lejla POV

I danas dok otvaram oči kuham i ispijam prvu jutarnju kafu moje misli kao i prethodih jutara završe gdje ne trebaju, završe kod oca moje kćeri. Da li me zaboravio? Da li me se sjeća ili sam mu jebena prolazna avantura?
Da li će ikada dobiti priliku našu kćer nazvati svojom? Da li će mi oprostiti što sam lagali svojoj kćeri da nas je njen otac napustio? Što sam je odgojila da drugog zove ocem?
Ali ne, nije samo moja krivica, patila sam i ja patila i patim. Greška je bila što su me očarale te oči boje nevjere. A isprva sam ga mrzila biti u njegovom drustvu bilo mi je ravno smrti vremenom sam se pocela pretvarati da ga mrzim a ludila sam za njim. A danas, i danas se pretvaram da ga se ne sjećam i da volim čovjeka pored kojeg se vec pet ljeta budim. Pa zašto Bože? Zašto mi život prolazi u pretvaranju u zavaravanju same sebe da sam neko ko nisam. Zašto ? Ali ubrzo se sjetim odgovora, ubrzo se sjetim da od zbog mog pretvaranja i mog tugovanja svako jutro, bola u srcu svaki put kad se sjetim njegovog lika, dvoje osoba je sretno uprkos mojoj tuzi moja kćer je sretna moj vjerenik je sretan, i ko sam ja da im rušim sreću. Patiti ću cijel život ako treba ali ću barem gledati osmjehe na licima svojih najmilijih, duboko u srcu znajući da se smiju zahvaljujući meni. Gorka bosanska kahva mi se slijeva kroz grlo dok u tišini posmatram ljepote Bihaća i zamišljam kako će doći dan kad ću ponovo zadrhtati na nečiji dodir i ponovo onako osjetiti se ženom. Zazvoni telefon na kraju sobe, ustanem se i požurim dok nije prekinuo ko god da je. Nepoznati broj podignem slušalicu
"Hallo izvoli te", tako već poslovno odgovorim
"Hallo Lelo ja sam, samo da ti javim da ću kasniti imam sastanak u firmi poslije pa idem na poslovnu večeru",
"Uredu vidimo se",
"Ljubim te", i tu se naš razgovor završi, potom se sjetim koliko puta je Anis  rekao da me voli a isto toliko mu nisam odgovorila, koliko puta sam pozelila da su Nikolne usne te koje me ljube za laku noc i dobro jutro.
Pokušavam da stavim tačku na prošlost, pokušala sam to već milijardu puta ali ne ide uvijek kad poželim živjeti u sadašnjosti i biti najsretnija sjetim se da sam jednom čovjeki oduzela pravo da bude otac, a jednom djetetu pravo da nazove nekoga ocem. A potom shvatim da ja plaćam najveći ceh.. Jer ja se nosim sa istinom svako jutro kad se probudim i svaku večer kad zaspim. Iz dana u dan umirem iz dana u dan.. Danas je rođendan trojkama i nisam ljubomorna na svoju Ajšu ali joj pomalo zavidim na svoj toj sreći, ima osobe koje voli pored sebe čovjeka koji bi bez razmišljanja dao život za nju kao i ona za njega. Kad ih gledam iz daljine srce mi se topi i steže me hladnoća u isto vrijeme. Molim Boga da večeras ne bude Nikola iako bih ga žarko željela vidjeti pomirisati i poljubiti, shvatim da je to ne moguće između nas stoji moj vjerenik i moja laž. A da mogu ipak ne bih vraćala vrijeme jer tada ne bi bilo moje male Lane, na njenom mjestu bi bio neko drugi koga bih bez pogovora voljela kao i nju. Ali sada kad ona postoji ne bih je dala pa da mi kidaju komad po komad mesa. Tek sada kad sam majka shvatam one majkine riječi koje kažu da rječ pogrdna od djeteta roditelju dođe kao strijela u srce pa makar i u šali. Jer ovaj moj smotuljak me može polomiti na komade u sekundi. Može me srce u sekundi presjeći kad je u parku izgubim iz vida, kad čujem da se nešto oborilo u kuhinji ili bilo gdje a da je Lana u blizini. Koliko me boli kad ona plače i koliko me svaka njena suza guši i peče. Zar je ovako teško a ujedno i lijepo biti majka..

**

Žao mi je što duuuuuugo nije bilo nastavka ali nisam imala inspiracije a nisam želila da pokvarim priču nekim glupim nastavcima jer mi se tema kao i sama priča puno sviđaju i puno mi je prirasla srcu dok je pišem. Nadam se da vam se ovaj nastavak svidio ako jeste pišite u komentare. 😘😘😘😘😘😘😘😘