°Kroz maglu°

"Zaboravi"

Sjeti se ili zaboravi.Idi ili ostani. Ne zalupi vrata, neces ih moci otvoriti kad pozelis da se vratis. Ako pozelis.

Pises svoje odluke. Drugi ljudi, srecni, ili 'pak tuzni stavljaju pecat odobravanja, a neki tekst prekrize crnim mastilom, i bace papiric u prvu vatru.

Od mene nisu trazili odobravanje, niti su me pitali za misljenje. Na lancu od najjacih metala koji mi je slila rasparcana porodica, uvedena sam u prvi avion i zakovana u sjediste do prozora, gledam azur nedodirljivog plavetnila, gledam protracenu slobodu.

   -Zasto ne pricas nista? -drmusnu me sestra jer pomocu svoje formule, sabrala je da od napustanja kuce nisam ni rijec progovorila, ni zucnula.
-Ne mogu pricati, jedem. - sapnuh joj mirno i tiho.
-Pa ti ne jedes nista...- odvec ljutito i zbunjeno me prostrijeli ocima.
-Jedem sjecanja. Tanjir je i dalje pun... -kroz uzdah sam odgovorila, i nastavila zuriti u plavetne visove.

  -Mama. . . Božana izgleda pati zbog preseljenja. . .- cuh sestrin sapat mio kako se razlijeze na zadnje sjediste u kom mi sjedi mama.
-Ona je jedno nezahvalno derište Mila! Pusti je! -dreknu mama, i Mila s kiselim izrezbarenim osmijehom sklizi u sjediste do mene.
-Seko, molim te, budi srecna. Nije ovo toliko lose...
-Razvod i preseljenje u Koreju nisu losi? -odbrusila sam joj na rubu nerviranja. Ipak sam ostala tiha, jer ako se proderem, ne bi to bio mami ni prvi ni zadnji put da mi zada udarac u lice, ili kaisem preko pleca.
-Mi i jesmo Korejke, seko. -odgovori uz isti naslikan osmijeh i polozi ohrabrujucu ruku na moje rame. -Makar nas sad napokon nece izazivati zbog izgleda kao sto su to radili u Srbiji. -pisnu Mila srecno i nasmija se nevino, djeciji. Nisam rekla nista. Odgovorila sam osmijehom.

   -Avion ubrzo slijece u Seul. Molimo vas da svezete pojaseve. -razlijeze se kroz zvucnike aviona zenski glas.
-Eto nas! -kliknu mi sestra srecno, mama uzdahnu s olaksanjem, a ja ostah nijema. Meni nista sad ne izgleda kao sareno platno, crni su zastori.

  Ubrzo sleti gvozdena ptica u Seul. Kako se prizemlji, po mom stomaku pocese militi nekakvi crvici nelagode. Vazduh je odmah tezi, rulja je ogromna, nepodnosljiva. Nekako smo dopuzale do nasih kofera, i provukle se napolje. Stadosmo na trotoar, kao beskucnici.

   -Slusaj me Bozana pazljivo! -viknu mi mama dzangrizavim tonom - Ne pokusavaj napraviti nekakvu glupost zbog svojih milih osjecanja! Inace... -rece stezuci zube i moj vec skvrčen zglob. Pognula sam glavu, i samo je pitomo klimnula.
-A gdje sad idemo? -upita mi sestra ono stvorenje koje od milja ne mogu zvati mamom.
-U kucu mog oca, djeda. Tu cemo boraviti. -s umiljatijim tonom joj odgovori.

  Ubrzo potom zaustavismo taksi. Vozile smo se kratko, kuca ne bijese daleko od centra grada. Zacudo mojim ocima i ocekivanjima, ogromna je i izgleda preskupo. Bez oklijevanja je mogu zvati vilom. Ispred nas doceka starija zena, bore su joj se umiljato talasale i smjenjivale po nasmijesenoj masci, licu (takav naziv je u rijecniku). Bila je odjevena kao sluskinja.
-Dobar dan Min. -odmah je mama doceka i bezosjecajno prigrli.
-Zdravo gospodjice. Vidim, vasa lijepa cerkica je sa vama. -rece ocima liskajuci Milu. Ja kao da sam prozirna, prividjenje.
-Mozes li unijeti njihove kofere u sobe? -odmah drsko, bogataski, mama upita maskiranu staricu.
-Da, naravno. -rece sluskinja i muski dograbi nase kofere.
-Idite razgledati grad. Dodjite na rucak. -pisnu za kraj bogataski okicen roditelj i zaklopi nam kapiju vile pred nosom. Nemamo drugi izbor.
-Idemo!!! -prepunjena veseloscu me Mila povuce za ruku, i krenu voditi nekuda, ni sama ne znajuci gdje. A ja je pratim, vjerujem da me moze uvesti u nesto novo.

  Marsirale smo kroz ulice. Bezglavo i bez ikakvog cilja.
-Vidi seko, snizenje! -ruku pod ruku sa sestrom gledah izloge. -A da kupimo neku majicu, kao dobrodoslicu? -namignu mi sestra razigrano. Ulice su bile prenatrpane, nisam cula sebe, a kamo li nju. Samo sam vidjela da joj se usne micu.
-Sta? -stopi se moj pretih glas sa trubljenjem auta, i ona iznenada me prestraseno pogleda, prostrijeli. Stisnula mi je ruku cvrsto, skamenila tijelo, pa vrisnula histericno. Kao da mi je igla probila srce.

  Okrenuh se na tren, i krajicak oka ugleda momka u masci. Nemilosrdno je zamahivao pokusavajuci udariti drugog, misicavog momka spremnog za opasnu tucu. Skrenuh pogled, i pokusah ostati ravnodusna. Zvuk udaraca je nadjacao i pisku auta i jecaje sestrine. Ljudi se okupljaju, ali se njima ne primicu. Hrabrost se svima saplela pa se srusila sa stepenica ljudskosti.
-Pao je! -krisnu mi sestra i prekri uplakane oci. Okrenula sam se, i vidjela da je momak bez maske skoro dokrajcio onog sa palicom. Palica je odletjela negdje, a momak je sjeo na maskiranog, doslovno ga paralisuci. Sake su mu samo letjele, i otvarale nove potoke krvi po prvobitnom napadacu, sada zrtvi.
-Cekaj tu...- kroz vazduh sam rekla Mili, i dok mi srce vodi rad sa sobom, pretrcala ulicu. Provukoh se kroz gomilu ljudi koji u strahu nisu htjeli prici vec su bili nijema publika, i znajuci posljednice, skocih na ledja momka koji sebe vec smatra pobjednikom duela zbog crvenog mora koje je njegova bura udaraca izlila. Zacu se piska ljudi i nevjerica, neki su prekrili oci, neki su krenuli bjezati, svi hoce srecan kraj, a ne zele ga ispisati.
-Prestani!!! -vikala sam dok se on kobacao da bi me zbacio sa ledja. Ustao je zajedno sa mnom koja ga steze skoro neosjetno, pa mi pokusa odvojiti ruke. Odlijepio ih je od sebe, i bezdusno me prevalio na trotoar. Moje tijelo prozime razarajuca bol. Misicav napasnik me je skamenilo tu, i nisam se mogla mrdnuti sa ledenih kamenih ploca trotoara. On vec potegnu saku, i ja zatvorih oci. Cekam valove svjezeg bola...

Nadam se da vam se prvi dio svidio😊
Ostavite svoje misljenje u komentare💗

Hvala sto ste citali do ovdje💗