Ne dozvoli mi da padnem tu, u kanjon kraja u kom ni voda ne zubori. Ne dozvoli da zamre ovaj vrisak zamagljenih osjecaja u meni. Kad to nestane, nastaje praznina koja probada prazno tijelo. I boli...
-Pusti mi...ruku...- zucnse moja usta pred vratima prasnjave sobe. On je sve ljuci, ta ljutnja budi zvjersku snagu, i kozu pod njegovim stiskom ne osjecam.
-Ulazi unutra! -zaurlika Namjoon nekontrolisano, i moje rijecima istabano tijelo se zakuca o dno snage, paucinast i oronuo zid ostave. Zakovah se tu nepomicno, bol mi je klizala kroz tijelo u lavinama.
Prije no sto mi se oci odskrinuse, vrata se zalupise svom snagom. Promukla sam od bola, oslijepljena od tmine ali cujem, osjecam. Kljucic se okrenu, ali ne sa unutrasnje strane. U ovoj sobici ukovah se sama, a na maloprije spolja zakljucanim vratima osjecam da je Namjoon. Cujem mu uzdahe. Tegljenje ga je izmucilo, sad se krijepi.
-Slusaj štuko sad 'vamo... -zareza on na mene sa druge strane vrata- Nova si, i nisi naucila pravila.
-Da li si ih ti postavljao? -promrmljah sa drugog sloja prasnjavog parceta drveta.
-Postoje za drske novajlije poput tebe!- zagrmi lupnuvsi sakom o vrata, pa nastavi- Prvo: Ne kaci se sa mnom. To si ti odavno prekrsila. Drugo--
-Vjerovatno krsim i ostala. Oprosti mi. Ljudi su prljava stvorenja. . . - tiho sam placnim glasom izgovorila, i ruka mi se umorno naslonila na vrata. Glava je zajedno sa njom polegla. Cekam, jer je to jedino sto mogu. I kako sam mu sad iscupala snagu rijeci, da li je nijem, ili nece da govori?
Prislonih uho uz ovu dascicu sto nas razdvaja, zelim da oslusnem uzdah, tezak otkucaj srca, najmanji pokret prsta. Nista. Lav je iskoracao sa polja.
-Jesi li u redu?!- zacula sam stariji glas sa druge strane ovog zida. Strah im je zapinjao cijelim putem do ovdje. Zakasnili su na probadanje rijecima.
-U redu sam. . . -rekoh mirno. Nakon ovog sapata, cula sam samo hrpu isprekidanih rijeci. Odjednom se hodnikom razlise ostri glasi.
-Neka crkne unutra...i neka prica. To je jedino sto mozes! - zakovitla te prijekorne rijeci Namjoon kroz zube, i to bijese njegov otpozdrav. Vise mu nisam cula glas rapavi glas u skolskom hodniku. Otisao je.
I dalje sam u mraku uskog sobicka, spolja osjecam gomilu.
-Slusaj, ne znam sta si mu rekla, ali je ljut. Kljuc je kod njega, i niko mu ne smije prici sada, nije sigurno. -zenski glas se polegao mirno na pod hodnika, i ja sam ga grabila- Ubrzo cemo naci rezervu. Budi strpljiva. - na sve, ostadoh tiha. Tiho je i sve oko mene postalo.
Zamalo. To bih stavila na hartiju opisa zivota. Zamalo otisla u vjecni pocinak, zamalo stala na rub normale zivota, zamalo...
-Bozana!!! Napokon! Slobodna si! Sve je u redu sada...- zagrlila me je snazno Haneul cim sam napustila onu udzericu. Rezerva je ipak postojala.l
-Da, sve je u redu. -prostrujila sam taj vazduh kroz zube zajedno sa smogom sarkazma.
-Evo raspored, ici ces sa Haneul u razred. Mislim da je najbolje da se sad vratis kuci... - starija profesorka mi je zabrinuto predlozila. Prijedlog je mojim usima mio zvucao.
-Da ti zovemo mamu? Koji je broj? -upita me odmah Haneul migoljeci telefon iz dzepa.
-Nemojte! -naglo vrisnuh iz straha od ishoda. Rekla sam joj da nece biti problema...
-Dobro dobro! Ali...profesorka. - krenu saptati zabrinuta drugarica, sakrila je usta rukom- Namjoon je...u mom razredu...- to mi nije bilo primjereno cuti.
-Nema veze, lijepo cemo se slagati. Ovo je bio nesrecan slucaj. -uz osiljen osmijeh sam izrekla cuvsi nedozvoljen razgovor. Ipak, dovoljno sam ga umeksala da zavara poneke oko mene.
-Je l' sve u redu sa tvojom glavom?-protrese me Haneul jako i zacudjeno, skoro zgrozeno.
-Ima on dobro u sebi. Mozda nije spreman da to pokaze.
-Profesorka, pustite je kuci. Izgleda da je popila neke domareve praskove tamo...
-Idi sada. Budi pazljiva sutra. - odmahnula je profesorka na moje cudne rijeci i usmjerila me ka izlazu.
-Cao...sutra te ne pustam! -poprijetila mi je Haneul prstom, i okrenula se na cas.
Na ivici zivota hodam. Trazim nevolje. Provlacim se medju hladnim zidovima koji do maloprije odisase necim novim, lijepim. Zivote, opet si me prevario! I to zustro!
pIzasla sam iz ovih pustih prostorija, i zaputila se kroz kapiju. Zelim sve otjerati dodjavola, boli me cijelo tijelo, nasla sam se u paklu.
I kada pomislis da je sve proslo, sretnes njega kako na zidicu uz izlaz sjedi, i shvatis da sve pocinje. I da ce trajati...i trajati...
-Hvala ti. - pozdravila sam ga u prolazu, na brzinu.
-Samo odlazi...
Hvala vam sto ste citali do ovdje.💗
LJama loves you💗
YOU ARE READING
°Kroz maglu°
Romance"Zaboravi me...pusti me u maglu...," uz postelju bi bilo išaptano misleći da te riječi miluju blijedo lice i tijelo, otklanjaju terete okačene o dušu koje me vuku dolje, i ne daju mi šansu da se opet srećna probudim. Riječi izgovorene, prećutane, pr...
