°Kroz maglu°

"Pa ispljune zlo"

Iz rafe gdje upokojena izubijana dusa mi spi, probudicu se i uspraviti iz zivotnog bezdana svjez. Pa kad pogledam svoj prljav odraz u cistini barice u koja je bila nebesnim suzama kraj prvog i poslednjeg leta, preplasen cu zapitati tog covjeka u azurnom staklu-Ko si ti?

  -Necu raditi s njom. - odmah je  sasjekao narogusen Namjoon profesorkinu naletjelu zelju.
-Izvini? -naperi se zatim profesorka preko katedre glumeci da nije cula njegovo odbijanje.
-Cula si me.
-Kako se usudjujes pricati tako sa svojom razrednicom!? - razjudjena klepi svom naletjelom snagom od onu drvenu dasku na cetiri nogara.
-Jeftino ponasanje koje sam ja i ne tako davno vidio je dovoljan razlog da mi se gadis.
  Kao da joj je neko izrezbario grlo i spalio glas. Oci su se raskolacile, a usi naculjile jer nisu mogli vjerovati lakoci izgovorenog rugla rijeci.
-Izlazi napolje... -jedva je izgovorila pognute glave i sumnjivo srusenog pogleda.
-To su bile moje rijeci...zar ne? - uz pogan otrovani smijesak izrece, i zagrmi napolje. Razredna je kao tezinom ruke oborena sjela u svoju stolicu, ali um joj nije izgledao prisutno.
-Nova, - obrati se oborena profesorka meni- ipak mu ne prilazi. On je nepredvidiv. - iskobeljase se rijeci kroz uzdah. Nakon sto se matematicarka pribrala, krenuo je cas.
  Nabujali val pustih osjecanja se ipak mirno povukao u tihi okean. Tapkao je u mjestu i vijugao se u vodi, cekao novu oluju da ga ponese. Al' te gorostasne muske oluje ne bijese. Niti onako sablasno mirnog u hodniku, niti prigusenog naslonjenog na skolskoj kapiji. Bez tog bijesnog groma razred se cinio abnormalno prazan i izrezbaren da je dotakao vrhunac svoje tisine. Haneul se iz svog pohoda nije vratila ni kad je zvono zabrujilo za pocetak poslednjeg casa, a nije bilo ni Namjoona. Onako sama prateci to krdo lavova sam puzala od ucionice do ucionice.
  Zadnji cas je poceo, i to cas geografije. O zemlji ne volim uciti, znam da je to sve zagonetno i da su tekstovi vise nagadjanja nego istinsko znanje. Jedino pravi tvorac svaku zemaljsku kariku zna.
  I taman poslednjih minuta casa kada pomislim da je i ova pripovijetka dotakla miran svrsetak, mora mi nesto iskrisnuti.
- Izvinjavam se sto ometam cas, treba mi Bozana na kratko. - banula je razrednica kao kisni dan geograficarki pred kraj predstave, a onda ne imade snage da mi zabrani nista. Samo me je glavom navela da izadjem, sto sam i uradila.
-Drzi ovo i odnesi svojoj mami. Reci joj da dodje sutra na razgovor. -pruzila mi je plavi hrapavi koverat koji mi je odisao necim opakim.
-Da li sam nesto lose uradila?
-To je samo mjera sigurnosti. Ne brini.
-Je li ovo zbog napada? -zabrinuto sam upitala, i profesorka mi ne odgovori. Samo je nastavila kisela koracati niz hol.

  -Sta je ovo? -cim doklipsah kuci, pokazala sam koverat mami, o ona je nakostrijeseno zgrabila ono parce papira kasapeci me ocima. Pocela je grmjeti na mene u pratnji grmljavine ljutih oblaka spremnih jecati sa mnom. Cutala sam, zalopojni glas mi je bio prikriven.
-Znaci, tek si krenula u prokletu skolu i vec pravis probleme kao najveci neodgojeni delikvent?!
-Nisam napravila nikakav problem. Zasto mislis da te lazem?
-Odakle mi razlog da ti vjerujem? Mozda si ga ti prva napala, ne vjerujem da je on kriv. - nesto mi skljocnu pred ocima. Lazov sam. I jesam prva napala.
-U redu mama. U pravi si, ne vjeruj. Ja...jesam prva napala.
-Ne zovi me majkom dodjavola! -zatreperi joj i zadrhta glas, i ruke su joj se u histeriji prikacile za kosu, htjele je iskorijeniti.
-Derle pomahnitalo! Gubi se! Gubi! Napolje! - rasplakala se i uz proparane gluve usne me uhvatila za podlakticu. -Ne vracaj se. Ne pomisljaj na to. Idi svom napadacu, delikventi idu jedno uz drugo! -zavapi uplakana i priklopi mi vrata.
Komad neba samo sto se nije otvorio, pa okupljena vecernjim mrakom sam se pribrala, i shvatila - nemam gdje, osim na pragu lajati. Pa mi um zbroji razbacane rijeci, njene uzrujane rijeci. Ne smijem biti ovdje, u kuci stranaca i utvara, gdje sam i ja to sama. Idem u miru, negdje, nekud. 'Pak nikud...

Bio si prvi da posjetilac oronulog uma sto klecase na pragu nakon sto me se odrekose svi. U ovom mraku, nemam gdje, vec ici ka svijetlu. Molim te, dokazi mi da si ono sta snazno vjerujem.
Dopusti da budem pokraj te, zumbul pokraj crnog ljiljana. Mozda napokon i ja priznam i prihvatim istinu. Ne mogu sprijeciti srce da te zaludjeno voli.
Ovo nebo sto sad krenu tugovati zna ko mi misli krade i na koga ih uz iskrena osjecanja polazem.

Hvala vam sto ste citali do ovdje☺
Nadam se da vam se svidjelo. 💗
LJama loves you😘