Jednom su mi rekli...vozovi su nezaustavni, prate jedan isklesan put. Ponekad se vracaju. Ali i kad se vrate, ljudi u sjedistima zardjalog vagona nikad nisu isti.
-Budna si, budna... - zagrcnuta u suzama, nepoznata, izborana, izmorena zena ljubise moju ruku kroz zarezani osmijeh i pribijse je uz svoj od placa zarumenio obraz.
-Molim vas, pomjerite se. - covjek obucen u bijelo koga su liskali plameni jezici sunca kroz blijede vencijanere rece zeni i preseli je kao pijuna na sahovskom polju. Probudila se u mome tijelu pozuda za bijegom, ali sam zakovana klinovima iznemoglosti. Vidjela sam kroz prazninu treptaja. U toj praznini kao da neki covjeculjak sa trepavice drzase znak sa vidljivim natpisom: "U bolnici si".
Doktor mi poce preturati po praznoj canturici koja je na rubu sna, ali i vristanja.
-Pri svijesti je ocigledno... - rece cim mi sirom rasiri zrtveno oko - Koma nije nastetila. Sve je u redu sada. Operacija je uspjela. - nasmijan se pridize ubijeljeno prividjenje i ublizi zeni.
-Mozda ima privremenu amneziju. Nemojte dugo.
Po izrazu lica tesko je presuditi da li je ova izmorena zena i dalje preplasena i uznemirena, ili srecna zbog mene kao odjednom zive pojave. Bijeli pijun je doskocio na svoje staro polje.
-Aleks...ja sam, mama. - milo sapnu zena i pomilova me po glavi. -Znas li me? - drmusnula sam glavom, i ako joj ni lik nisam zamisliti mogla.
-Sta se...desilo...? - kroz izrendan vazduh koji se grubo plazio slabasnim rijecima sam izrekla.
-Draga... - zalopojno zucnu -imala si problema sa srcem. Nasli smo te u kuci onesvjescenu, i odmah si prevezena u bolnicu. - pricala je ovo kao svoju najmracniju pripovijetku sa police od hrastovine - Izvrsena je operacija, ali si kratko bila u komi. I sada, napokon, ziva si... - rece nasmijano i otkloni suzu iz krajicka oka.
Tako zakovana medju dva gvozdena naslonjaca bolnicke postelje i privezana svim piskavim spravicama, kao nijem kanarinac u kavezu mogla sam samo slusati sta drugi govore. Ponesto bih i ja izustila, ali zvucalo je kao prve djecije rijeci.
-Evo ga! - klicnu mama kad donese sacicu hartija, zakrzljalih kao les lisca sto pokriva staze parka novembrom.
Pogledala sam je zacudjeno. Moje obrve su skakutale u znaku upitnika.
-Bio je jedan deckic u sobi do tebe, veoma sladak. Izgledao je ... ono sto bi vase generacije rekle "bad boy" i "moćana". - cernu se i napravi vazdusne navodnike.
- Bio je bolestan, boravio ovdje skoro koliko i ti. Smijesno je, mozda cudno, ali on bi svaki dan tebi napisao po pismo, dosao, i u tisini sumraka citao. - sjede onda ona pokraj mene, kao da se i ona ustrijemila na rijeci pisma.
-Znas . . . - pa uze velik uzdah - taj momak, on ti je donirao srce prije dan. Lijepo od njega, zar ne?
Potvrdno klimnuh glavom. Izrodila uplakana se strijepnja.
-Jednom je u pismu napisao samo : "Živim". - rece mi brsljajuci po rijecima sa jednog papirica - To je bilo prije transplantacije . . . valjda. Zvao se...uh, kad bi se ova moja tintara mogla sjetiti... - lupi se jednom po glavi, budi uspavane vijuge.
- Kim ... Kim ... Kim ... - zakoluta jednom iznervirano ocima, podboci se, a onda trgnu i rece - Znam! Kim Namjoon.
Dah mi se izgubio, sapleo na pod pokvasen od bure suza.
-Imao je cistu dusu. Darovao ti je zivot, mada, izgubio je svoj. - kroz sve te recenice, probili su se moji osjecaji. Nisam izdrzala ne zaplakati.
-Molim te, ne placi! Nisi ubila nikoga. I njemu su dani bili odbrojani, pa je sve zdrave dane dao tebi, jer je vidio da moze nekome proljepsati zivot.
Naisao je minut cutnje u kom su me isjecala parcad skrhanog staklenog neba.
-Draga...da li ga poznajes? - najzad, majka nesto izusti. Mada nista sto bi natjeralo bujicu suza da potone zajedno s njim u podsmrtnu crnicu.
Srce stade.
-Ne znam...ko je on?
KRAJ💜
Pogovorka
Eto, nakon nepunih 12 dijelova prica je privela kraju. Morala je kad-tad.
Nadam se da vam se svidjela.
Trudih se kroz ove dijelove sto vise pokazati da ljubav svako dozivljava drugacije i da za nju postoje razne formule. Ona je otrov, ili lijek.
Kraj nije najsrecniji, mada nije svaka prica bajka da zavrsi recenicom: "I zivjeli su srecno do kraja zivota."
Izvinite ako je prica losa, trudicu se da nekada napisem nesto bolje 💜
Hvala vam na citanju!
LJama loves you💜
YOU ARE READING
°Kroz maglu°
Romance"Zaboravi me...pusti me u maglu...," uz postelju bi bilo išaptano misleći da te riječi miluju blijedo lice i tijelo, otklanjaju terete okačene o dušu koje me vuku dolje, i ne daju mi šansu da se opet srećna probudim. Riječi izgovorene, prećutane, pr...
