ANOREKS&JA

"Nešto malo o meni"

Anoreksija je oduvijek bila dio mene, dio koji ne volim i dio koji je činio da ne volim ni ostale dijelove same sebe.

Krenut ću od početka. Moja anoreksija započela je kada sam ja išla u peti razred osnovne škole. Tada sam zapravo počela doživljavati svoj izgled. Naravno, počelo mi je biti jako važno što su drugi mislili o mom izgledu ali prvenstveno mi je bilo važno ono što sam ja vidjela u ogledalu, a to što sam ja vidjela u ogledalu nije bilo to što sam željela vidjeti. Provodila bih sate i sate svakoga dana ispred ogledala kao da sam željela vidjeti da se nešto mijenja, to se naravno nije događalo pa sam odlučila stvar uzeti u svoje ruke. Počela sam vježbati i trčati što je u početku bilo super ali sam sve do osmoga razreda vježbala i trčala sve više a jela sve manje. Upravo tako je započela moja anoreksija.

Ljudi obično objašnjavaju anoreksiju kao mali glasić u glavi koji kontrolira nečiji život ali ja bih to prije objasnila kao nekog duha koji kontrolira misli i uvijek je prisutan.

Ja sam sebe prije često uvjeravala da nemam anoreksiju već da samo želim doći do određene kilaže te da se zato toliko trudim, ali kada sam to malo proanalizirala, shvatila sam da su mene zapravo sve manji brojevi sve više usrećivali. Dobro, možda je ovdje zapravo problem i to što ja nikada nisam zadovoljna i koliko god se ja natjerala ne mogu osjetiti satisfakciju.

E sada, ja sam jednom godišnje imala fazu kada je anoreksija samo otišla od mene, ali ono što je naslijedilo bilo bi još gore. Naime kako je anoreksija otišla i kako sam se ja vraćala normalnoj prehrani tako su se i moji izgubljeni kilogrami vraćali. To je bila stvar koja bi u meni izazvala takvu depresiju kakvu ne možete ni zamisliti. Toliku depresiju da nisam uopće izlazila iz kuće. Nakon nekog vremena moja anoreksija bi se vratila, vratila bi se jača nego ikada. Ja bih ponovno izglubila kilograme i obarala svoje rekorde.

Zatim je na red došla srednja škola, problem je bio u tome što sam se zbog srednje škole morala preseliti u veći grad kod svoga oca koji je jako strog i koji zapravo pazi što se događa samnom što znači da ne mogu "ništa ne jesti" pred njim. Tada je nastupila bulimija, ja bih dakle normalno jela ali bih na silu povraćala svaki obrok koji sam konzumirala. Uz to sam koristila i tablete za mršavljenje.

Zbog anoreksije sam izglubila mnogo prijatelja i do sada sam mislila da ih ionako ne trebam jer tko treba prijatelje koji će te ostaviti, ali kako će netko ostati uz osobu koja ih odguruje od sebe. Neke osobe koje sam maknula iz svog života mi danas jako nedostaju ali vjerojatno bi im ja bila samo smetnja. Ja ne želim ispasti egocentrična ali ovo je ipak knjiga u kojoj sam ja glavni lik, tako da imam pravo pričati samo o sebi.

Sada kada sam vam malo pobliže opisala anoreksiju možemo krenuti sa pravom pričom, i vjerujte mi biti će mnogo zanimljivija nego što mislite.