Stranac

Chapter 2.

Htio sam zauvijek da ti obecam da cu biti tu kad ti zatrebam,da cu ti biti sjenka u noci,u sumrak kada se sunce spusta i kupa nebo bojama svojim,da cu ti drzati ruku,ujutro zorom rano pogledom da te budim..i po cijeli dan ti sapucem rijeci ohrabrenja..Sve sam htio da ti obecam samo tim jednim dodirom,a ono me izdade,nasmija  mi se u lice,pusti moju ruku kroz tvoje bice i ja ostadoh nijem..

Nijem od nadanja..Nijem  od straha..Od svega onog sto se sada moze desit i sto se moglo desiti samo da si mi ruku na obrazu zadrzala...

Nikad snovi nisu se brze radjali kao sad i nikad brze pucali...Ti maleni baloni iluzije razbijali su se od bodlje stvarnosti i ja sam plakao,plakao kao malo dijete,znajuci da te gubim a nikada te nisam ni imao..

Nisam znao sta je bol dok ona nije dosla..Cak su me i stare ljubavi manje boljele...I sad sam mislio da dama smrti uzima me pod svoje,ali ne,okrutna igra se nastavlja i mi ostajemo stranci..

Ko zna dokle bi moja nadanja otisla i koliko bih ti vec obecao...Ko zna...I dalje sam se pitao..I ti si me po ko zna koji put te veceri iznenadila...

Polako odmaknuvsi se od mene,jedva cujno je progovorila..."Poznajemo se strance"...

I ja se potpuno izgubi u arhivi mojih sjecanja ocajnicki trgajuci stranice uspomene pokusavajuci te naci...I ne nadjoh te..

„Nikada mi lice vidio nisi,nase usne disale su zajedno,zajedno smo rasli u balonu srece."

Nisam vjerovao u to sto pricas...Mislio sam da si luda,ali opet te tvoje oci...Tako su mi poznate bile..Znam vidio sam te negdje...I tvoja pojava je na mene nestvarno djelovala...Nisam znao sta da cinim... Rekla si da smo od iste krvi,da smo isto meso i ista kost...da mojim venama teces ti...da ono cime sam ja stvoren od tebe je poteklo...Nista nisam razumio samo sam te gledao i mislio da sam trebao da odem niz liticu dok sam mogao...Da sam poludio i da umisljam neke nemoguce vile...

„Slusali smo isti zvuk...Sjecas se one pjesme,one koju je pjevala svaku noc prvih mjesec dana dok smo bili zajedno...Sjecas se kako smo nas troje srecni bili i sjecas se njene srece kada je cula za nas...Nikada necu zaboraviti osjecaj kada imas nekog kraj sebe,nekog ko je ti,nekog tako previse bliskog sebi...Ja sam dio vas,dio koji je prerano nestao,dio koji nije uspio da vidi sve sto si ti vidio...Dio koji nikada nije dobio svoju sansu da zaplace po prvi put.."

Bio sam zatecen..Na neki cudan nacin znao sam sta prica i svaki put sam osjecao neku jezu kada sam rodjendan slavio...Mozda ipak nije bila jeza,mozda kao neka griznja savjest,da ja slavim nesto sto nije moje...I sada mi je postalo jasno...Volio sam je...

„Ne ljuti se na nju...Nije mogla da zna da nas je dvoje bilo..Jedno je moralo da odustane...Sada sam to bila ja i nikada mi nije zao...Lijepo je bilo biti s tobom,dok si bjezao po kuci,dok si isao na ljuljasku,dok si pricao po prvi put,lijepo je bilo cuti te..I iako ja to nikad nisam niti cu moci,lijepo je bilo vidjeti ti sjaj u ocima prvi put kad si volio...Lijepo je bilo.."

„Oprosti mi..Nisam znao...Nikad nisam znao da si tu,iako sam te osjecao.Nikad nisam..."

„Ne brini nije tvoja krivica..Ja sam sretna tu gdje jesam i dosla sam samo da te opet spasim,da ti zivot podarim...Tako bih ti rado poletjela u zagrljaj,ali mi nesto ne da...I tako bih ti rado poljubila oci,ali sta sad...Budi mi sretan i oprosti joj...Voljela me je....Budi sretan i odmakni se....Znaj da sreca oduvijek ceka te.."

I nestala si...Tako brzo kako si i dosla i tako naglo mi se uvukla pod kozu...Ja nisam bio sam i znao sam da je igra davno pocela,znao sam da vise nisam stranac samom sebi,znao sam da si dio mene..Znao sam da cu za tebe da zivim,da volim,da disem i radim sve sto ti nisi mogla...Znao da sam da teces mojim venama....Znao sam da bih ti pomogao da prezivis samo da mi je sudba dozvolila...Znao sam da iako si vila mog zivota da bih volio da te privinem na grudi i tiho ti u kosu promrsim barem „Malena ostani blistava kakva si uvijek u mom srcu i bila".