Došao sam u klub i čekam Mislava. Rekao je kako ima važnu vijest za mene.
"Oprosti što kasnim."uleti Mislav u ured
"Što je bilo tako važno?"
"Našao sam Petra." Napokon. Nekoliko mjeseci mu je trebalo za to.
"Gdje je."izvadim svoj pištolj iz ladice.
"Skriva se kod jednog prijatelja."
"Odlično. Skupi ljude i idemo."krenem van iz ureda
"Odmah."Mislav krene za mnom i nazove Matijasa.
"Gotov je danas." Vozim prema Petru s Mislavom i još sa svoja dva najbolja čovjeka.
"Matijas će nas čekati sa svojim ljudima tamo. Rekao sam mu gdje da nas čeka. Ako Petar skuži da smo ispred kuće,pobjeć će.
"Nismo se dugo vidjeli Luka."obrati mi se Matijas.
"Žao mi je što se vidimo ovom prilikom."pozdravim se i s ostatkom ekipe.
"On je unutri.Prvo će Matijas i njegovi ući,a zatim ja i na kraju ti."kaže Mislav,a ja kimnem glavom.
Prišuljali smo se kući i upali unutra. Petar je sjedio na kauču sa još njih 5. Već su stigli izvaditi oružje,a jedan je odmah i zapucao na nas. Pucalo se sa svih strana. Petar je ostao jedini,ali je zgrabio Mislava i repetirao mu pištolj u glavu.
"Ovo ti nije pametan potez." Svo oružje bilo je upereno u Petra uključujući i moj pištolj. Ubit ću tog gada danas.
"Sumnjam da će mi sestra biti oduševljena tvojim potezom". Petar se cinično nasmije.
"Tvoja sestra zna za ovo. Moram priznat,sama je rekla da te se riješim." Petar se uozbiljio. Vidio sam da je postajao sve nervozniji. Mislav se otimao,ali uzaludno. Glavom sam Mislavu dao znak da se opusti i da mu se ništa neće dogodit.
"Spustite oružje,upucat ću ga." Petar se zaprijeti. Odlučio sam riskirati. Dosta mi ga je. Pokazao je kakav je čovjek onda kada je ustrijelio Ciaru.
"Bježi."upucao sam Petra. Pogodio sam ga u rame,a on je i dalje držao pištolj u rukama. Počeo je pucati i pogodio je jednog Matijasovog čovjeka u nogu.
"Ovo ti je kraj." Upucam Petra ravno u prsa. Pištolj je pao. Došao sam do njega.
"Možda moj je,ali tvoj nije."krene mu krv iz usta. Koprcao se po podu.
"Što ti to znači?"upitam ga dok sam čučao kraj njega.
"V-vidit će..."nije stigao ni dovršiti rečenicu. Umro je. Što mu je ovo trebalo značiti? Mislav me povuče za rame da odemo odavde.
****
Na putu do kuće razmišljao sam kako da kažem ovo Ciari. Bit će joj teško. Sigurno će me i zamrziti. Ušao sam u kuću,a ona me čekala u dnevnom boravku.
"Luka,što se dogodilo?"dotrčala je do mene kada je vidjela u kakvom sam stanju. Bilo mi je teško.
"Jel spava Aleksandar?"upitam ju kada sam mirno sjeo na kauč.
"Da. Govori što je bilo?"počela me udarati.
"Petar...mrtav je."oči su joj se nakupile suzama. Osjećam se grozno što joj to ja moram reći i što sam ga ja ubio.
"T-ti si ga ubio?"srce mi se slomilo.
"Da.."krenem ju zagrliti.
Gledala je u mene blijedog lica onim pogledom kojim gledaš najvećeg neprijatelja.
"Ciara..."-krenem prema njoj.
"Valjda je tako trebalo biti."zaplakala je i osmijehnila se onako tužno.
"Oprosti..."zagrlila me.
"Budeš li me ikada izdao ili povrijedio,vjeruj mi,tvoje oči će mene vidjeti zadnju." Rekla je to tako hladno. Nakon njenih riječi tijelo mi je protrnulo.
"Neću,obećajem."zagrlio sam ju i počeo ljubiti.
Bojim se da ona nakon ovoga više nikad neće biti ista.
Novi nastavak je ovdje:)
Vote,com? Stay tuned🖤
