"Oko moje duše ove noći
stoje porušeni bedemi...
Dobro bi mi došla u samoći
kao proleće sa jeseni...
Nigde mi više nije dom.
Ja srce vezao sam lancima,
a ti još teraš sve po svom
i štikle trošiš po sokacima...
Nisi ti za male stvari, lutko moja rođena...
Prazni su bulevari bez tvojih koraka...
Svojom rukom raspali iskru ispod pepela,
što da druge šetaš tamo gde bi sa mnom letela...
Brodolom u moru lepih žena,
a pod kožom ti mi ostaješ...
Zar ni jedna tvoje oči nema?
O, bože, kako mi nedostaješ...
**********************
20 godina ranije...
- Idemo kući!
- Neću! - grubo nastupim, jer sam ljut.
Ljut sam i posramljen i ne želim se ovako osjećati. Ne danas, na moj prvi dan petog razreda. Sve je trebalo biti savršeno. Napokon sam dočekao i ja taj dan, dan kada ću prerasti niže razrede i pridružiti se "velikima" u suprotnoj smjeni, a onda je moj glupi brat sve uništio.
I sada ga mrzim!
- Patrik, kreni! Danas moramo čuvati Lorenu. Tata će biti ljut ako zakasnimo! - požuruje me. - Dobro znaš da ga ne treba izazivati.
- Briga me! Briga me za sve! - vrisnem, potiskujući suze. - Ti idi! Ja ću doći kad ja to budem htio.
- Ponašaš se nerazumno. Znaš da mrzi neposluh. - protisne kroz zube, pogledavajući uokolo čuje li nas netko.
Kleknem i trpam natrag u torbu razbacane bilježnice i knjige, pa kad dovršim, prebacim torbu preko ramena i stanem trčati koliko me noge nose.
- Patrik! - doziva me brat, ali ne osvrćem se.
Taman kad sam pomislio da je druga smjena u školi super, baš onako kako sam se nadao, grupica starijih frajera presrela me na izlasku. Imali su neke svoje glupe fore i samo su me htjeli isprovocirati, ali nisu uspijevali.
Stajao sam mirno, gledao ih u oči, pa se malo i nasmiješio. I vidio sam kako onaj najglasniji među njima gubi živce, kako gubi strpljenje i znao sam da je samo pitanje trenutka kada će odustati ili sirovo nasrnuti na mene.
Imao sam dojam da su svi učenici škole poredani uokolo nas i čekaju da postanem nečija vreća za udaranje. Stegnuo sam šake, jer se ne namjeravam predati bez borbe. Oni jesu snažniji, oni jesu veći od mene, ali ja nisam plačljivac. Ja se znam braniti!
- Razlaz! - zagrmjelo je iza mene. - Razlaz dok nabrojim do pet!
Samo sam na kratko sklopio oči, pokušao brojati do pet, a još nisam stigao niti do tri kad je moj stariji brat krenuo okončavati situaciju.
I samo tako, postao sam pičkica koja se sakriva iza leđa velikog brata i njegove ekipe. Bio sam toliko bijesan da se čak nisam uspio pomaknuti s mjesta. A htio sam, tako sam se silno htio uplesti u tuču i pokazati im da nisam kukavica.
