''Sad vidiš koliko treba od vrha pa do dna,
od sveg' na svijetu nikome ništa.
Tek ljudima
što imaju sve, i znaju...
Slaba je utjeha lagati sebe,
jer uvijek na kraju
istina ispliva
A možda nam baš malo treba...
Sitan smo prah ispod neba.
Možda nam svijet sada nudi
da budemo bolji ljudi...
Kad voda dođe do grla
odjednom svi smo mi
za tajne svijeta previše mali,
a mogli bi...
Zlobi se rugat' u lice,
ružan ismijati san,
do kraja svaki voljeti život,
jer, čudo je svaki dan..
Da budemo,
da budemo bolji ljudi...
Možda nam baš malo treba,
sad znamo da nebo gleda...
Možda nam svijet sada nudi
da budemo bolji ljudi...
Jer uvijek na kraju istina ispliva...''
************
Udaram jebenu boksačku vreću, udaram je iz sve snage, a suze koje ne mogu kontrolirati neprekidno mi kapaju niz lice. Tijelo mi je orošeno, šake mi tupo bride, pluća se napinju pod pritiskom, a usta mi se naglo osuše.
I tada shvatim da sam kao pod svjetlima reflektora. Nema mnogo ljudi oko mene, ali ih je dovoljno da svjedoče mom nedobrodošlom krahu i oblije me stid.
- Sranje! Jebeno sranje! - odmičem se unatraške i skidam rukavice, pa dlanovima prekrijem lice.
- Patricia? Jesi li dobro?
Šmrcnem i pogledam u stranu u lika kojeg sam upoznala prije nekoliko dana kad sam se učlanila u ovu teretanu. Simpatičan je i drag, ali sada sam nepravedno odbojna prema njemu. Po njegovom izrazu lica mogu zaključiti da mu upućujem pogled kojeg ne zaslužuje.
- Nisam trenutno. Ali bit ću! Kunem se da hoću! - kažem odlučno, pokupim svoj ručnik i bočicu s vodom, pa se požurim presvući ne mareći što on ostaje zbunjen mojim ponašanjem.
Jebe mi se, nekad ću mu se već ispričati.
I kao da me vrazi ganjaju, sve radim ubrzano. Stvari nemarno potrpam u ruksak, pa čak i trčim do automobila i odahnem tek kad startam motor. Piljim u jednu točku, jer ne znam kamo krenuti.
Trenutno nemam ni najmanje želje vratiti se na mjesto koje mi je privremeni dom. Mrzim samu pomisao koja me dovela tamo. Sve manje mi se dopada ideja kojom sam se dokopala blizine neprijatelja. Užasava me činjenica što gajim osjećaje koje nikako ne bih smjela, ali svaki pogled na malenog Leona, svaki prijateljski osmijeh kojim me počaste Nikol i Lorena, malo po malo tope u meni santu leda s kojom sam kročila u njihov dom.
Lecnem se kad mi dvije - tri krupne kapi kiše padnu na vjetrobransko staklo, nakon čega pogledam u tamno nebo kojeg obasjaju munje. Napokon ubacim u brzinu i uključim se na prometnicu. Vozim sporije i opreznije no inače, jer su se kapi kiše pretvorile u pljusak. Oduvijek mrzim grmljavinu i sad se nekako jedva čekam dokopati sigurnosti svoje nove sobe, a sve što prokleto želim je zagrljaj u koji bih se ušuškala i jednom u životu osjećala zaštićeno od čitavog svijeta.
Dok se polako krećem cestom mislima se vratim godinama u prošlost...
Živjela sam sjeban život. Život kakav ne bih poželjela ni najgorem neprijatelju. Sa svojih nepunih deset godina, kad mi je majka bila najpotrebnija, baš sam tu ženu, koja me rodila, gledala kako umire. Nije se borila za život, ja joj nisam bila toliko bitna da bi izliječila svoju ovisnost.
