Najdraži

Brat

Netko je opet pokucao na naša vrata,a ja i Zoe smo se samo pogledale jer nismo znale tko je. Zatim su se vrata otvorila,a iza njih su bili Marcus i Martinus.
-Heej!-pozdravio nas je Martinus.
-Bok!-odvratile smo mu.
-Bok!-Rekao je Marcus.-Nama je bilo malo dosadno u sobi pa smo dosli.Je'l smijemo biti kod vas?-
-Naravno!-odvratila sam.
-Uvijek ste dobrodošli u ovu sobu!-rekla je Zoe,a ja sam ju pogledala onim pogledom ,,jel si baš morala to reć,,
Na to su se oni nasmijali i zahvalili.
-Možemo pričati ili igrati nešto npr. bocu istine.-predložila sam, a onda smo svi zajedno odlučili da ćemo igrati bocu istine,ali pošto nas je bilo četvero igrali smo u krug.
Lijevo od mene je sjeo Mac,a desno Tinus. I tako smo igrali neko vrijeme,do trenutka kada sam odabrala istinu i onda me Tinus pitao da li bih htjela imati njega ili Marcusa za brata?Par sekundi sam se ukipila gledajući Zoe, a onda je ona došla do mene i zagrlila me.
Osjetila sam kako mi suze cure niz obraze, ali se nisam obazirala na njih.
-Što je bilo Chiara?-pitali su me.
Odvojila sam se od Zoe,a ona se vratila na svoje mjesto.
-Oprostite, moram otići u kupaonicu,treba mi malo vremena za sebe.-rekla sam i brzo se uputila u svoju kupaonicu.
-Ok.-rekli su.
-Chiara,ako ti treba prijatelj ili rame za plakanje,mi smo tu,ok?-rekao mi je Martinus.
-Ok!-rekla sam i odmah briznula u plač. Nisam mogla prestati plakati,čim su me pitali to zato što sam imala brata koji je umro sa 13 godina jer je poginuo u prometnoj. Sjećam se toga tužnoga dana,kada smo svi bili u bolnici zbog prometne jer smo svi bili u autu,i kada su nas pregledali sve osim njega,rekli su nam da smo prošli s manjim ozljedama. Leo (tako se zvao moj brat) bio je dosta vremena u bolnici,a onda je preminuo. Sjećam se da sam ga svaki dan posjećivala u nadi da će se probuditi i reći mi da će sve biti dobro. I tako je on nakon nekog vremena umro,kada sam ja imala 10 godina. Te noći kada sam to saznala, nisam uopće spavala. Samo sam plakala iako sam znala da to neće zacijeliti moje rane.
Isto tako mi je svake godine kada ga se sjetim (svako malo) ili na njegov rođendan.
Nakon pola sata plakanja sam izišla iz kupaonice.Zoe je sjedila pred vratima čekajući me da izađem.Ah,kako ja nju volim,uvijek je tu za mene i želi da budem sretna.
Pitala sam ju.-Jel možeš pitati Martinusa da dođe ako ne spava?-
-Može.-rekla je i požurila po njega.
Nakon nekoliko minuta su oboje ušli u moju sobu,a zatim sam pitala Zoe jel može malo biti kod Marcusa. Pristala je.
Čim je izašla iz sobe i zatvorila vrata,čvrsto sam zagrlila Martinusa.Iako on to nije očekivao,zagrlio je i on mene. Tako smo neko vrijeme stajali zagrljeni,a onda sam se odvojila od njega i sjela na krevet. On je sjeo pored mene, a ja sam mu sve ispričala o Leu.
-Mogu li ti vjerovati da to nećeš reći drugima?-pitala sam ga na kraju razgovora.
-Naravno,nikome,čak ni Marcusu.-rekao je i otišao u svoju sobu.
Legnula sam na krevet i odmah zaspala.

~ujutro~

Probudila me svjetlost dana kroz prozor. Čula sam poznati glas.
-Chiara,jesi budna?-rekao je.