Malfoyev dnevnik

1."Prokleta Mutnjakuša!"

"Glogovina i jednorogova dlaka. Točno 25 centimetara. Dosta savitljiv. Izgleda, Draco Malfoy, da je ovaj štapić izabrao baš tebe" - zamišljeno me uputi gospodin Ollivander, a zatim se trgne i pruži mi štapić. Osjetio sam veliku povezanost. Laknulo mi je kad sam nakon deset isprobanih štapića napokon pronašao onaj koji mi odgovara.
"Bilo je i vrijeme, Draco. " - prokomentira moj otac, oštro me pogledavši.
"No, Luciuse, nekima treba vremena. Neki štapići kasnije prepoznaju svoga gospodara, a bojim se da je to bio slučaj s ovime" - tiho reče Ollivander ne želeći pritom izazvati ljutnju moga oca.On ga pogleda sa velikim gađenjem i sažaljenjem, a zatim mu na usnama zatitra smiješak:
"Naravno, Ollivandere. Zaboravljaš činjenicu da je Draco čistokrvan." -
izgovaravši to sa punim ponosom, uhvatio me za rame i dobro me protresao; "Zaista, ti to ne razumiješ. Ali neka, svi znaju da su obitelji poput Malfoyeve najviše cjenjene. Ali neću ti smetati Ollivandere." - zajedljivo je rekao, a onda nadodao:                       "Ah, koje li sreće, Grangerovi. Sretno ti Ollivandere sa mutnjacima. Prilično sam siguran da ćeš se sa njezinim štapićem; uto je glavom pokazao na djevojčicu kuštrave riđe kose, sa bezjačkim roditeljima u bezjačkoj odjeći;-dosta namučiti"
"Gospodine Luci.."
"Idemo Draco" - obratio mi se, a ja sam gledao kako onoj curi odgovarajući štapić iz prve leti u ruke. Osjetio sam veliku mržnju prema bezjacima. Pogotovo prema njoj. Curi koja me je u trgovini krajnje sažaljivo gledala dok su različiti štapići koje sam isprobavao samo ostavljali nered po trgovini kada sam njima zamahivao.
"Prokleta mutnjakuša" - prošaptao sam u sebi i ne pokušavajući sabotirati mržnju.

Idućeg dana sam pakirao kovčeg i spremao knjige potrebne za Hogwarts. Bezvoljno sam listao  knjigu iz Herbiologije, ali na onu curu nisam mogao prestati misliti. Štapić joj je tako jednostavno doletio u ruku da mi je to bilo krajnje nemoguće zamisliti. Toj mutnjakuši. A meni ne. Jedva primjetivši kako zbog bijesa trgam knjigu, prošaptao sam:
"Sranje."
Uzevši štapić, uperio sam ga u knjigu i ponavljao:
"Reparo, reparo!" - čarolija nije upalila. Super, još mi samo fali da me proglase hrkanom. Onakvu potrganu, stavio sam je sa strane u kovčeg i obećao da ću je popraviti čim ojačam u čarolijama. Zatim sam uredno složio pelerinu i spremio je u kovčeg zajedno sa nekim sitnicama.
"Zar se još pakiraš?" - upita me otac s vrata; - "Trebao si odavno biti gotov."
Prostreljao me pogledom, a u tom je trenu došla majka:
"Treba li ti pomoć, Draco?"
"Cissy, neka se pakira sam. U Hogwartsu mu neće sve uvijek biti na raspolaganju" - rekao joj je krajnje strogim tonom. Ona je tu nemoćno uzdahnula. Kanila mi je nešto reći, ali je na to uzdahnula i izišla iz sobe.Isto je učinio moj otac pogledavši me pobjednički i glasno zatvarajući vratima. Htio je da otvrdnem, da se osamostalim. Ali ja nisam bio spreman. Ili jesam,samo što je riđokosa obuzela moj um. Uh Draco, smiri se. Tako sam ju snažno prezirao.

Iduće sam jutro shvatio kako je stvarno 1. rujna. Brzo sam obavio higijenu i obukao bezjačku odjeću. Čudno, ali riđokosu još nisam zaboravio. Jutros je nisam prezirao, niti sam je volio, jednostavno je bila tu negdje.Po mojim mislima. U mojoj glavi. Stalno. Bilo je to tako iritantno, ali nisam to mogao spriječiti. Sišao sam niz stepenice na doručak i slušao majku:
"Slušaj učitelje Draco, ne želim ni jednu Dumbledorevu primjedbu na tvoje ponašanje."
"Da, mama. " - rekao sam.
"I jedi redovito i raznoliko, ne preskači obroke, ni slučajno." - nadodala je.
"Da, mama."
"Ne izvodi gluposti sa Crabeom i Goylom.."
"Da, mama."
"I bolje ti je da završiš u Slytherinu." - razgovjetno je rekao otac ; - "Za ostale domove ne želim ni čuti. Ti si čistokrvan. Možeš se mjeriti samo sa njima. Od mutnjaka si već bolji. Njima se ne moraš dokazivati."
Majka je neprimjetno i suzdržano kimnula, a ja sam rekao:
"Razumijem oče."
Tada sam pomislio na riđokosu. Umirio sam se i prošaptao u sebi:
"Već sam bolji od tebe, mutnjakušo."
To sam zbilja i mislio. Znao sam da mi nitko ne može i neće dokazati suprotno.Pravi čistokrvci odlaze u Slytherine. Tako ću i ja. I ni jedan mi mutnjak ne može u tome proturiječiti. Zapravo, on to ne može ni u čemu.

Nakon nekog vremena stigli smo na King's Cross kolodvor. Otac i majka su me ispratili do perona 9 i tri četvrtine. Stajao sam tamo okružen Crabeom i Goylom te očem i majkom. Nas trojica već smo kreirali nepostojeću Slytherinsku bandu. Dok smo s visoka komentirali kako pojedini čarobnjaci izgledaju jadno i dok mi je otac pokazivao tko ima čistokrvne roditelje na peronu, a tko je mutnjak, ugledao sam nju. Blistala je od sreće.