Malfoyev dnevnik

2.Smješak

Nešto me kod njezinog osmijeha duboko zaboljelo kod srca. Lecnuo sam se, ali sam uspješno prikrio čudnu bol koja se naposljetku ušuljala u moja prsa i nije mi dala disati. Obuhvatila me čudna želja da joj se približim. Ako ne to, barem da gledam u nju. Što sam je više gledao, bol je popuštala i pretvarala se u ugodnu toplinu koja mi je ispunjavala srce. Ipak, nisam znao što se događa. Primjetivši da dugo zurim u nju, otac se sagnuo do mene i šapnuo mi :
"Je li, Draco, već prepoznaješ mutnjake?"
"Mm..molim oče?"
Nastavio sam ju promatrati. Iz jednog je kovčega provjeravala jesu li joj sve knjige koje je ponijela na broju. Bilo ih je stvarno mnogo. Njezina su kolica izgledala poput hodajuće biblioteke. Vidjevši moju zabrinutu facu, otac mi je opet, posve tiho rekao:
"Vidi ti samo Grangerove. Misli da se znanje jednog čistokrvnog čarobnjaka može zamijeniti knjigama. Pih, bezja.."
"Mjesta, molim!" - radosno je poviknula punašna žena radosnog izraza lica i dobre naravi, gurnuvši pritom Luciusa malo po strani. U njezinoj pratnji bili su dvoje blizanaca, još jedan stariji dječak, dječak moje dobi i na kraju, visoki riđokosi muškarac. Svi su bili riđi i imali osmjehe na licima.
"Oh, Arthure!" - obrati se otac visokom muškarcu krajnje podrugljivim tonom.
"Luciuse!"
"Kako napreduje u Ministarstvu ovoga ljeta? Nadam se da ti plaćaju prekovremeni rad za toliko zamazivanje očiju bezjacima.."
"Luciuse, rado bih nastavio razgovor,ali imam posla oko dje.."
"Djece, naravno.. Nije kao da im možeš osigurati najbolje, ali siguran sam da to tebi i supruzi ne smeta.."- zaključi moj otac gledajući u njihove rabljene knjige, staru sovu i poprilično oštećene pelerine. Riđokosi muškarac nije odvratio ništa,već je pogledom uputio djecu neka krenu dalje, a suprugu smirio blagim zamahom ruke u fazonu 'nije važno!', uputivši pritom oštri pogled prema mom ocu.
"Weasleyevi" - obratio mi se otac, a onda nastavio- "Pazi koje ćeš prijatelje birati, Draco. Nemoj dopustiti da te čudaci koji vole bezjake uvuču u društvo. Drži se Crabea i Goylea, a za ostalo društvo se ne brini. Čistokrvni su na tom polju sigurni" - rekao je neprijateljskim pogledom gledajući prestrašenog dječaka za kojeg sam kasnije saznao da se zove Dean Thomas i da je za Hogwarts prvi put čuo kada je dobio Dumbledoreovo pismo. Mutnjak, dakle.

Za to sam vrijeme pogledao nju. Gledala je u smjeru svoje majke dajući joj oproštajni poljubac i grleći se s tatom kojem je obećala često pisati. Čudesna je bila, ta riđokosa.

Hogwarta express  je stizao, a učenici su se počeli naguravati oko vrata vlaka. Mama mi se blago nasmješila i dala mi zagrljaj, a otac me prostrijelijo 'ozbiljno se drži svega o čemu smo pričali' pogledom. Brzo sam ušao u vlak, primjetivši da su neki učenici radije čekali podno vlaka da se gužva prorijedi. Među njima je bila i riđokosa. Ušao sam u poluprazan odjeljak pogledom dajući do znanja da sam ja ovdje vođa. Sjeo sam nasuprot djevojke pod imenom Pansy, a iza mene su ušli Crab i Goyle.
"Hej mala, ja sam Draco Malfoy, a ovo su Crab i Goyle." - predstavio sam se toj prilično zgodnoj curi svilenkaste crne kose, te mrkog, neprijateljskog pogleda. On se dakako otopio čim sam joj se obratio sa 'mala'.
"Pansy Parkinson." - rekla je već odajući koliko je poludjela zamnom.
"Nego, Pansy, je li zauzeto?" - upitao sam podižući jednu obrvu i zasjekao je markantnim pogledom kojem nije mogla reći ne.
"Ne, slobodno je, Draco." - odvratila je s rumenim obrazima. Činilo se da će se raspuknuti od sreće kada ju je jedna od njezinih kreštavih prijateljica pozvala van:
"Pansy dođi, moraš ovo vidjeti!"
"Vidimo se kasnije, Malfoy." - odvratila je otvarajući vrata vagona i koketno zatreptala.
Okrenuo sam se dečkima koji su me gledali s 'bravo majstore' pogledom te podrugljivo oponašali Pansy u svakom trenutku razgovora. Tako sam se s njima zapričao i nasmijao dok u vagon nije ušla ona. Riđa, kuštrava kosa do malo ispod ramena, već navučena pelerina, i krajnje iritiran pogled me oborio s nogu.
"Hej, ovdje nema mjesta za nepozvane goste!" - obrati joj se Goyle. Nije ga ni pogledala. Čekala je pravo na riječ.
"Nisam ovdje kako bih vas molila za mjesto, ne hvala, već imam svoje."
"Zašto si onda ovdje?" - upita Crabe sasvim zbunjeno.
"Željela sam vas pitati je li itko vidio žabu Trevora? Dječak imena Neville ju je izgubio u vlaku."
"Nosi se i ti i Longhbottova žaba!" - zaviče Crabe; "Da je ušla u naš odjeljak, vidli bismo je. A sad se nosi odavde!"
"Vrlo rado." - rekla je hladno, spretno se okrenuvši na peti i zalupivši vratima. Primjetio sam njezine smeđe oči na mojima. U trenutku nisam poželio da ih ikada makne sa mojih.

U tom trenutku Pansy je u naš odjeljak dovela hrpu mogućih Slytherina, a popularnost je odmah pala na mene. Malfoyeva krv osigurala mi je prijatelje, ali ja sam htio nju. Glava mi ju je prezirala, srce pratilo. Znao sam da ne mogu više. Napustio sam bučan odjeljak i stao nasred hodnika.
"Kamo ćeš, Draco?" - upitala je Pansy molećavo.
"Idem nešto provijeriti." - rekao sam krajnje hladnim glasom i zaputio se niz hodnik. Tražio sam odjeljak gdje se nalazila ona. Vidio sam kako sa smješkom popravlja naočale slavnog Harry Pottera, dječaka koji je preživio ubojitu kletvu najvećeg crnog maga na svijetu-Voldemorta. Sa njima je u vagonu bio crvenokosi dječak Ron, kojeg sam prepoznao na peronu dok je moj otac sipao uvrede o Weasleyevima. Stao sam uza zid i shvatio kako se ona poprilično sprijateljila s njima.
"Oh Draco dolazi... Kreće prema vratima" - ponavljao sam u sebi :
"Ona je tu, ona je tu, okej, smiri se možeš ti to hajde..."
"Oprosti, mogu li ti pomoći?" - rekao je jasan glasić.
Otvorio sam oči i ugledao prijateljski smiješak na licu riđokose..hm..ljepotice.