Ista djevojka, druga ljubav

6. part

Inače, Lovre baš i nije došao kasnije do nekakve ideje s Jelenom, tako da je sve ipak ostalo na meni...
Manuela P.O.V
Trgnula sam se ujutro u 6:30. Avion za Madrid je polijetao u 12. Vremena na pretek. Oprala sam kosu i otuširala se, pa sam ju i uricala. Obukla sam bijelu košuljicu sa iščipkanim leđima i svijetlo plave hlače. Očistila sam lice i stavila maskaru i tuš. Bilo je tek 8 kad sam stala. Sjela sam u kut sobe i uzela čitati Bibliju. Zvuči čudno, al poprilično sam religiozna, i trudim se makar dnevno malo vremena posvetiti Bogu. Baš kad sam završila s poglavljem, začula sam kucanje na vratima.
Manuela: naprijed *viknula sam*
Vrata su se otvorila. Ante Rebić. Taj čovjek nešto voli moju sobu...
Ante: jesi sama?
Bože pitanja...
Manuela: da jesam, zaš?
Ante: pitam, smijem uć?
Manuela: tko ti brani
Zatvorio je vrata i došao kod mene. Sjeo je do mojih nogu i pogledao me onim nebesko plavim očima.
Ante: jel možemo počet ispočetka? djeluje mi kao da smo oboje se probudili oba jutra na lijevu nogu... ja prvenstveno *govorio je sporo i smireno, iako je duboko disao, moglo se čuti*
Manuela: *blago sam se nasmijala* možemo naravno
Ante: *ispustio je uzdah olakšanja* huh...sad mi je lakše
Manuela: ma nema straha...možemo mi i 5 puta sve ispočetka...neće smetati *neman pojma zašto sam to rekla iskreno*
Ante: hoćeš reć da si uvijek spremna pružit drugu priliku? mislim općenito...
Ante P.O.V.
Nemam pojma zašto mi je to izletilo. Po svemu je bila slična mojoj maloj, samo je Manuela bila još u svakom pogledu 3 puta bolja. Pogledala me malo začuđujućim pogledom, pa se nasmijala.
Manuela: pružam šanse uvijek, ukoliko vidim da je osoba vrijedna toga...inače, ako vidim da osoba samo iskorištava, nakon treće više ne popuštam
Ante: zašto baš treće? *zanimalo me*
Manuela: pa prvi put se može dogodit i slučajno, nesmotreno, drugi put je već u pitanju nešto ozbiljnije, ali mogu još prijeć preko toga ako nije toliko strašno...treći put osoba već ne brine za drugu osobu tako da...popravnog nakon toga više nema *pogledala me kroz pramen kose koji joj je padao preko lica*
Ante: imaš trepavicu ispod oka *lagao sam...*
Protrljala je oba oka.
Manuela: jesam makla? *upitala je sramežljivo*
Ante: *odmahnuo sam glavom* smijem?
Pogledala me duboko u oči sa nekim strahom u očima, pa je spustila pogled, čime je odala znak da smijem. Nježno sam joj maknuo pramen s lica, pa sam palcem blago prešao preko njenog obraza. Naježila se. Brzo sam maknuo ruku da ne bi ispalo čudno nešto. Al bez laganja, htio sam ju dotaknuti. Htio sam vidjeti jel sve unutar mene bila samo znatiželja ili nešto drugo. I bilo je nešto više od puke znatiželje. Prošli su i mene trnci, kroz taj najobičniji dodir.
Manuela: hvala lipa *nasmijala se onako kao sarkastično, ali ne da joj smeta, nego kao da joj je drago*
Ante: ništa ništa...idemo na doručak?
Manuela: uh već je 8:30...ajmo
A doručak je bio u 8:30. Spustili smo se dolje u potpunoj tišini, ali oboje s osmijehom na licu. Bilo mi je drago. Nemogu lagat. Lovre me gledao malo začuđeno, ali je shvatio da sam skroz dobro...
Manuela P.O.V.
Bože šta je ovo? Čemu ovo sve? Zašto je došao k meni? Zašto mi je tijelo protrnilo na njegov dodir? Sve što znam je da između ta predivna dva plava oka se krije brdo tajni. I to je ono čega sam se najviše bojala. Oboje smo otišli uzet kavu i kroasane. Hm...Sjeli smo zajedno, ali nismo pričali nikako. Znam da sam osjećala neku čudnu vibru u zraku. Antonija je sjedila kraj Danijela nasuprot nas i gledala me s onim pogledom 'imaš mi reć'.
Nisam ni znala što da joj kažem. Bila sam zbunjena....
Nakon doručka, spremili smo kofere u autobus pa smo se uputili prema aerodromu...
Ante P.O.V.
Sjedili smo 2 sata u čekaonici na aerodromu. Uvijek nekakvi problemi. Manuela je držala slušalice i spavala naslonjena na zid. Bože predivna je. Ne može ju čovjek prestat gledat...
Razmišljam idalje što s njom. Ne mogu joj reć za moju malu... kako da joj kažem? Naljutit će se. Izbjegavat će me....
Da ju znam malo duže, bio bih ju unio onako uspavanu u avion, ali nisam htio da se osjeća nelagodno pa sam ju blago prodrmao da se probudi.
Manuela: ha? šta? gdje? *makla je slušalice*
Ante: idemo na avion
Manuela: a da da
Uzeli smo prtljagu i odnijeli je hostesama, pa smo ušli u avion. Sjeo sam na kraj sam, dok sam gledao kako ona gleda gdje bi sjela. Na kraju se okrenila i naši pogledi su se susreli. Nasmijao sam se i pokazao joj da dođe sjest kod mene, što je rado prihvatila.
Manuela: hvala ti *rekla je kad je sjela do mene*
Ante: nema na čemu *nasmijao sam se*
Ne znam...riječi nemam...let do Madrida trajao je 2 sata. Bilo je...hmmm....ne znam više...ali nekako predobro. Cijelo vrijeme se smijala. Taj predivni osmijeh...nije joj silazio s lica...
Manuela P.O.V.
Da samo kažem da nemogu na trenutke disat. Njegov osmijeh... ubija me. I ravni bijeli zubi. Nešto predivno. Cijeli let smo se smijali, nismo prestajali. Ma koliko god on bio divan, toliko mi je stalno nad glavom bila mala mušica zujalica sa nekakvom sumnjom...djelovalo mi je da postoji nešto više između nas...ali ne u pogledu djevojka-dečko, nego u nekom totalno stotom pogledu....
Naredni dan u Madridu je bio odličan. Nakon ručka i njihovog treninga, prošetali smo po gradu i sili na kavu. No, to je manje bitno. Bitnije je sljedeće jutro.
Naime, u 10 ujutro Ante, Šime, Danijel i Mandžo su mi upali u sobu. What the fuck?!
Manuela: šta je vama?
Mandžo: čiji dres nosiš?
Manuela: imam ovaj bez imena samo *pokazala sam na stolicu gdje je stajao složeni kockasti dres*
Šime: a bili ti ime neko? *nasmijao se prijateljski*
Manuela: pa nisam baš planirala minjat *slegnula sam ramenima*
Antonija: dobro koji je vama? šta oćete u našoj sobi? *ušla je unutra i prekrstila ruke*
Manuela: moja Antonija, ja ne znam...
Antonija: što sad hoće?
Danijel: zanima nas čiji će dres nosit
Antonija: aha...
Pogled mi je prešao preko njih četvorice. Ante idalje ništa nije rekao, samo me gledao onim plavim očima. Ubijao me taj pogled.
Antonija: ma ček ček ček...ovdje jedini tko iti može ju doć pitat da nosi njegov dres je Rebić... vama svima ostalima već netko nosi dres...amo vas dvojica bjež'te iz sobe...* potjerala je Šimu i Mandžu iz sobe, dok je Danijel ostao*
Rebić i ja smo se gledali. Ama ja mislim da su svi u toj sobi osjetili jednu dozu napetosti.
Danijel: ala Reba, majketi mile, nećeš je prosit odma
Svi smo se nasmijali na to. Ta glupava šala je trebala Anti da se opusti, pa je iz zafrkancije kleknuo ispred mene i raširio svoj dres kojeg je cijelo vrijeme nosio u ruci.
Ante: Manuela, hoću li imati tu čast da nosiš moj dres na večerašnjoj utakmici? *nasmijao se*
Manuela: pa naravno Ante *uhvatila sam ga za ruke preko dresa i nasmijala se onako u šali*
Antonija: jao šta su slatki *šapnula je Danijelu*
Manuela: čula sam te...
Oni su se stali smijat, dok smo nas dvoje oboje sve više imali crvene boje na obrazima. Potjerala sam njih dvojicu iz sobe onako još u zafrkanciji, da ne bi situacija postala neugodnom, pa sam zaključala vrata i pogledala u Antoniju koja je umirala od smijeha.
Manuela: a znaš šta...*zaprijetila sam joj prstom*
Antonija: a šta? *slegnula je ramenima* nemožeš pedagoginji lagat...sve ja vidim...vas dvoje se sviđate jedno drugom
Manuela: eh....*sjela sam na krevet i uzdahnula*
Antonija: šta ti je? *sjela do mene i uhvatila me za ruku*
Manuela: imam dojam kao da s njim nije sve skroz čisto...kao da mi nešto skriva...nešto šta bih trebala znat...
Antonija: ne zamaraj se sad s tim...sad imaš bit mirna i sritna...a kad bude vrijeme, čut ćeš od njega šta je...
Manuela: nadam se..
Zagrlila me da se umirim, pa smo onda se uhvatile ženskog posla. Ona je srećom dosta poput mene. Malo šminke, jednostavne boje i lijepe kombinacije. Ipak je poželjela da mi ispegla kosu, pa sam joj dopustila. Oko 4 popodne smo otišle na stadion. Sjedile smo na nasuprot klupe naših, na suprotnoj tribini. Matea i Helena s nama naravno. Ali pridružila nam se još jedna ljepotica. Jedna predivna Ivana Vida. Bože kako ja tu ženu volim. Prekrasna je. Čim sam ju ugledala, i kad je sjela kraj nas, još sa malim Davidom u rukama, zamolila sam ju za sliku, na što je ona odmah pristala i zatražila profil na instagramu.
Utakmica je počela. Cijelo prvo poluvrijeme je Španjolska vodila 1:0. Nije nešto. Ali drugo...
Drugo mi izbrišemo Španjolce sa zemlje sa 3:1.
Rebić, Mandžukić i Rakitić.
Prepun Santiago Bernabeuu sa Španjolcima i samo pola jedne tribine viču i pjevaju Hrvati "moja domovina...." e to je ambijent.
Igrači su došli do ograde ispod nas, pa su nam mahali da dođemo dolje do njih. Antonija me tjerala da odem dolje, a ja nikako. Zašto?...

Pišite komentare da li vam se sviđa🇭🇷♥🐣😘