Ista djevojka, druga ljubav

1. part

Spavala sam. Sunce mi je ispijalo kožu, a valovi kraj mene su zapljuskivali plažu. Grbavo tlo od kamenčića nije mi predstavljalo problem da bih ja spavala. Mir potpuni i tišina. Sve što se moglo čut je graktanje galebova u zraku.
Ne znam jel bilo 10 ljudi na plaži sve skupa. Nisam niti išla za tim, nije me bilo briga. Svi su ionako spavali, odmarali, i uživali u popodnevnom suncu.
Tko sam ja? Zovem se Manuela, imam 22 godine.
Studiram stomatologiju u Zadru, obožavam pop i rock glazbu, imam haskija Bilog i opsjednuta sam proučavanjem svjetskih stvari...bilo čega..pa bilo prirodnih čudesa ili izvanrednih građevina. Čudan hobi, znam...ali to sam ja... uvijek bila posebna.
Da se vratim u trenutak u kojem se sad nalazimo. Ležala sam na plaži, dovoljno povučena od mora tako da mogu mirno zaspat, da me valovi ne dohvate ukoliko budu jaki. Mjesto gdje sam bila je prekrasno. Hvar. Predivan otok.
Najednom sam osjetila mlaz vode kako mi pada po leđima. U djeliću sekunde sam se okrenula u strahu da će me valovi skroz smočit...ali što sam ugledala? Malog dječačića, nekih 2-3 godine najviše... nisam prepoznala dijete ispred sebe. No, glas u pozadini me prepao.
Xxx: Josipe, ne ne ne ne ne... dolazi ovamo
Dijete je stajalo skamenjeno ispred mene. Pružila sam mu ruke i veselo se nasmijala, da djetetu bude lakše. Začudo, maleni je pružio ručice i sjeo mi u krilo. A prekrasno malo biće. Bože otvorenog duha u ovog djeteta. Zagrlio me i skupio se između mojih ruku. Ali onda je uslijedio šok. Osoba koja je došla po to dijete...ni manje ni više...Dejan Lovren.
Dejan: Josipe...*zastao je kad ga je vidio kod mene, pa se nasmijao * ispričavam se stvarno...Josipe dođi
Krenuo ga je uzet iz mog krila, ali dijete se nije dalo. Zgrabilo me što je moglo jače svojim ručicama.
Ja sam stajala u šoku, bez riječi. Nisam vjerovala tko stoji ispred mene, i čije dijete držim u krilu.
Manuela: ma u redu je hahaha ne smeta mi
Josip je podigao svoju glavicu i pokazao mi svoje bijele zubiće. Dejan je čučnuo kraj mene kad je odjednom iza njega provirila malena glavica s dugom kosicom. Ljepotica mala. Kćerkica. Došla je i sjela kraj mojih nogu, i promatrala me. Bože opuštenosti. Doživiš svašta, ali ovako nešto...
Bilo mi je neugodno dok sam tako sjedila okružena njima, ali istovremeno su me djeca toliko zaokupirala da sam bila sretna. U tom trenutku, Dejan mi je bio skroz sporedna stvar. Nekako sam odvojila Josipa od sebe i sjela ga kraj sestrice mu, pa sam pogledala u oca im. Onda mi je uistinu došlo u glavu tko stoji ispred mene. Srebrena legenda hrvatskog nogometa. Savršen onako kako samo on zna biti.
Manuela: okay, ovo je definitivno nešto prečudno
Dejan: zar je?
Manuela: nemam riječi... šta bi ja sad tebi trebala reć? Jel može slika? hahaha
Dejan: naravno hahahha
Nasmijali smo se, pa je to nekako opustilo tu nelagodu u zraku. Pružio mi je ruku pa smo se digli, i udrili jedan selfie, s obzirom da nas nitko nije mogao slikat. Tehnički mogla mu je kćerkica, al u tom trenutku to nije bilo bitno.
Dejan: ti moje ime znaš, a smijem ja znat tvoje, s obzirom da se Josip ugnjezdio u tvoje ruke?
Manuela: hahaha naravno, Manuela
Dejan: drago mi je *pružili smo si ruke * ti živiš na Hvaru ili?
Manuela: ne ahhaha živim u Zadru, studiram tamo
Dejan: a inače si odakle?
Manuela: iz Trogira
Dejan: šta stvarno?
Manuela: dap...malo sam se makla od kuće
Dejan: živiš u domu ili imaš stan u Zadru?
Manuela: imam stan, rođak mi živi u Zadru koji ima više stanova, pa mi je dao jednoga dok studiram
Dejan: dobre te rodbinske veze hahaha
Manuela: nego šta
Željela sam izbjeći daljnji razgovor s njim. Stvarno mi je bilo neugodno stajat ispred njega. Još on onako bez majice, isklesan skroz. Cijelo vrijeme mi je pogled bježao na njegove ruke i tetovaže. Uistinu ima stila kad su tetovaže u pitanju. Sviđale su mi se. Pogledala sam na sat nekom brzinom munje i shvatila da je 5 sati. Inače, predobar sam lažov, i jako brzo uspijem izmisliti nešto kad mi treba.
Manuela: čuj, bilo mi je drago, ali kasnim. Dogovorila sam se večeras za vani, pa moram ranije do prijateljice.
Dejan: naravno naravno
U tom trenutku smo oboje shvatili. Djece nije bilo više oko nas. Toliko smo se uvukli u to besciljno nabadanje pitanja u razgovoru, da nismo shvatili da su djeca pobjegla. Onda smo ih ugledali malo dalje kako spavaju na ručnicima sa velikim osmijehom na licu.
Dejan: Isuse kako sam se prepao...dobro je tamo su
Manuela: i mene je iznenadilo hahaha
Dejan: onda do idućeg viđenja?
Manuela: hahahha tko živ tko mrtav do tad
Dejan: hahahah tko zna tko zna... * namignuo mi je*
Prebacila sam bijeli prozirni ogrtač preko sebe, skupila ručnik i uzela torbu, pa sam otišla ća. Osjećala sam jedan pogled na leđima. Točno dok sam šetala s plaže. Usne su mi se sve više razvlačile u osmijeh dok sam šetala.

Evo počinjem jednu priču drugačiju pomalo.
Nadam se da vam se sviđa♥🇭🇷