Ni Asja ni Cora nikada za života neće zaboraviti dan se saznalo da je Ina nestala. Doista neće.
Bilo je vrlo kasno uvečer kada se policija umiješala u cijeli slučaj. Sigurno je već prošlo jedan ujutro kada su obje djevojčice morale dati iskaze policiji. Bilo je ozbiljno jer se Ina još uvijek nije vratila kući i nitko nije znao gdje je.
Obje su djevojčice rekle ono što su znale.
Tog popodneva zajedno su šetale po šumi. Rastale su se kada je svaka od njih trebala ići svojoj kući. Ina je rekla da treba svratiti po nešto u dućan. Tada su je zadnji put vidjele.
Rekle su da je to bilo oko četiri popodne, a to se slagalo s iskazom susjede koja je u sjećanje prizvala da je Inu s leđa vidjela kako šeće ulicom prema svojoj kući oko pola pet. Opisala je istu žutu jaknu koju je nosila taj dan, torbu na leđima i njenu građu. Očito je bilo za ustvrditi da joj se nešto dogodilo na putu do kuće.
Ispitani su i ostali susjedi koji su rekli da nisu vidjeli ništa neobično ili su u to vrijeme bili na poslu. Jedan je susjed potvrdio da je vidio Asju da ide prema svojoj kući, ali nije se mogao sjetiti u koliko je to bilo sati. Također, svi ispitani potvrdili su da nisu primijetili ništa neobično u susjedstvu. Nikakvo neobično vozilo nije kružilo susjedstvom niti je bilo kakav sumnjivi pojedinac šetao uokolo.
Policija te noći nije mogla puno napraviti. Vani je puhao jaki jesenski vjetar i bila je mrkla noć bez zvijezda i Mjeseca. Roditelji su unatoč svemu inzistirali na potrazi još te noći. Na noge su digli sve već znane volontere, ali pridružili su se i ljudi koji nisu bili volonteri, većinom poznanici i prijatelji obitelji. Nije bilo često da je gradić imao bilo kakvih intervencija.
Noć je bila duga i nitko umiješan nije spavao. U potrazi je prve noći sudjelovalo stotinjak ljudi, ali bez ikakvog uspjeha. Pretražene su uličice, ceste i šuma u kojoj su djevojčice šetale. Bez traga.
Idućega dana ponovno je organizirana potraga i djevojčice su morale ponoviti iskaze i bile su zamoljene da se prisjete dodatnih detalja i više od toga. Policajac na dužnosti ih je ispitivao gotovo od jutra i primorao ih da se prisjete čitavog prošlog dana i približno prošlog tjedna. Mogućnost da je djevojčica sama pobjegla još uvijek nije bila isključena.
Tako su djevojčice ispričale što su radile toga dana. Jutro nije bilo nešto neuobičajeno. Obje su radile toga jutra ono što normalna djeca rade. Bila je subota te je Cora prespavala dulje vrijeme dok je Asja morala ustati vrlo rano kako bi prošetala psa.
-U koliko si sati ustala, Cora? – policijski dužnosnik ju je gledao.
-U pola sedam. Tad sam stavila budilicu. Onda sam ustala, obukla se i odvela psa u šetnju.
-Jesi li u toj šetnji morala proći pored Inine kuće?
Djevojčica kimne. – Ona i ja živimo u istoj ulici. Uvijek prolazim pored njene kuće.
-Nisi primijetila ništa neobično?
Cora odmahne glavom i slegne ramenima istovremena. – Što bih neobično mogla primijetiti? Ona je vjerojatno spavala u to vrijeme. Ionako smo već imale dogovoreno da se sve tri nađemo kasnije.
-A ti, Asja? – policajac glavu okrene prema njoj. – Što si ti radila toga jutra?
-Ja sam spavala do pola jedanaest ujutro. Onda sam ustala i pojela doručak. Zatim sam morala pisati zadaću. To sam radila do nekih tri popodne kada sam izašla iz kuće da bih se našla sa Corom i Inom.
-Tvoji roditelji bili su kod kuće?
-Da.
-I što je bilo kada ste se našle sa Inom? Zbog čega ste se našle?
-Zato što je nismo dugo vidjele. – odgovori Cora. – Ina je čitavo ljeto bila u ljetnom kampu.
-I kamo ste vas tri otišle?
-Otišle smo u šetnju po šumi. Razgovarale smo o ljetu i o tome kako nam je bilo.
-Je li Ina spominjala ili insinuirala da bi mogla pobjeći od kuće? – bilo je jedno od pitanja u nizu.
-Nije. – Asja je odmahnula glavom. – Samo se ponašala vrlo čudno.
-Kako čudno?
-Postala je vrlo šutljiva i nije se više toliko družila sa mnom i Corom. Nas tri bile smo, ono...najbolje prijateljice. Oduvijek.
-Otkada se Ina počela ponašati tako? I kako je to promijenila ponašanje?
-Otkad se vratila s ljetovanja. Bila je u ljetnom kampu, kao što smo rekle. Otkad se vratila više nije bila ista. Promijenila se jednostavno. Drugačije se ponašala. – Asja slegne ramenima gledajući u svoje traperice.
-Jeste li ju upitale možda zašto se više ne druži s vama?
Cora je ovoga puta odgovorila, pogledavši u Asju. – Jesmo. Nije nam htjela reći. Rekla je da nam ne može reći. Izgledala je kao da se boji da joj nitko neće vjerovati. Ali nije to rekla tako milo kao što ja sada kažem. Bila je prilično otresita.
-Nije vam dakle pričala kako joj je bilo u kampu? Nije vam pričala o tome što je radila niti koga je upoznala?
-Ništa nam nije govorila. Ponašala se kao da se jedva poznajemo. I ostali iz razreda primijetili su da je čudna. – rekla je Asja.
-Kako to?
-Zato što je Ina uvijek bila brbljava i otvorena. Užasno je puno pričala i pričala je sa svima. Otkada je počela škola samo je sjedila u klupi čitavo vrijeme. Kada bi se ustala, otišla bi na toalet ili po hranu. Kad bi je mi pozvale vani, odbila bi nas ili ignorirala. I počela je i lagati puno. – ispričala je Cora.
Policijski službenik bilježio je što su djevojčice govorile. Nakratko je zastao i pročitao što je napisao, a ona podigao pogled.
-Dakle, Ina nije spominjala da ima bilo kakvih problema? Je li ju netko u razredu gnjavio ili maltretirao?
-Nitko. – Cora odmahne glavom, a Asja se složi. – Kažemo vam...Ina je zapravo bila dosta popularna. Svi su je voljeli. Zato drugi i jesu primijetili da se nešto čudno događa.
-A što vi mislite da je dogodilo Ini? Zašto je postala takva?
Cora i Asja se netremice pogledaju, kao da se boje gledati jedna u drugu.
-Mi pretpostavljamo da se nešto dogodilo u kampu. Prije nego što je otišla ondje rekla je da će nas zvati i da ćemo se još čuti. U prvih dva tjedna redovito nam se javljala u porukama, nekoliko puta smo se čule i pozivom. I onda je sve manje i manje to činila dok se nakon tri tjedna nije u potpunosti prestala javljati.
-Ne znate što bi se moglo dogoditi takvoga da vam se prijateljica tako promijeni?
-Da znamo, rekle bi vam. – reče Asja.
-U redu, djevojke. – policajac reče dok je još zapisivao u notes. – Čini se da je sve u redu, ali molio bih vas da mi još jednom ponovite to...
Tako je ispitivanje potrajalo, ali zaključilo se da djevojčice imaju donekle čvrst alibi. S obzirom na to da je Ina viđena s leđa u svojoj ulici nakon što su se djevojčice razišle od strane susjede koja ju je opisala, jedini zaključak koji je ostao je bio da se Ini nešto do dogodilo na putu do kuće. Bilo je zaključiti to, ili to da je netko u priči lagao. Ininih roditelja nije bilo kod kuće do sedam navečer. Ina se mogla i vratiti kući te ponovno otići. Mjesta za spekulacije bilo je napretek, a to nije bila dobra stvar. Djevojčici nije bilo ni traga.
*
Policajac je još jednom potvrdio njihove podatke, brojeve telefona i kućne adrese i zatim ih je otpustio kući.
Roditelji su ih čekali pred kancelarijom i tako je svaka djevojčica otišla svojoj kući. Dok su se svaka vozile u svom autu, kroz prozor su promatrale što se događa na ulicama njihovog gradića. Letci sa Ininim licem, brojem telefona policijske postaje i kratkim tekstom o tome gdje je zadnji puta viđena te kako je bila obučena već su bili polijepljeni po banderama, autobusnim postajama i zidovima.
Ashton je bio maleni gradić. Vijesti ovdje putovale su brže nego na televiziji i sada je vjerojatno već svaka duša u gradu znala za Inin nestanak.
Postojalo je i par duša koje su znale i što joj se dogodilo.
