Djevojčice nisu pokušale odmah istoga dana, ali pokušale su zato nekoliko dana nakon toga.
Odlučile su da ovoga puta neće razvlačiti stvari već da će odlučno pristupiti bezvoljnom čovjeku za pultom. Ovoga puta nisu skupljale hrabrost pred postajom već su odmah ušle unutra i odmarširale do pulta. Bio je to ponedjeljak ujutro i isti čovjek ih je dočekao za pultom.
-Dobro jutro, mlade dame. Ipak ste se vratile. – on ih pozdravi gotovo pa umiljavajuće.
Njegov ton nije se svidio Asji i Cori, ali nisu se dale smesti.
-Želimo da nas se primi. Odmah sad. Ne mislimo čekati ni minute. – rekla je Asja gledajući ravno u muškarca koji je pak gledao ravno u nju.
On skine naočale s glave, ustane sa stolca i zaputi se u jednu od soba bez riječi. Asja i Cora čule su razgovor, par muških glasova, par stanki kao da se nije znao protokol, par dodatnih rečenica i nakon svega toga po njih se vrate muškarac za pultom i gospodin u odijelu.
-Evo ga, dame. Vaš inspektor je tu. – ode sjesti na svoje staro mjesto, a Asja i Cora pogledaju u sredovječnog muškarca koji im rukom pokaže da pođu za njim.
Imao je prosijedu kosu i neobrijanu bradu. Bio je vrlo visok i zgodan muškarac. Kada se pojavio u prostoriji djevojčice je uhvatio nekakav strah. No nisu se dale smesti.
Pratile su ga do njegovog ureda. On ih prve propusti unutra i zatim zatvori vrata za njima. Inspektorov ured bio je vrlo lijepo uređen. Stol je bio vrlo uredan, ukrašen raznim biljkama i složenim papirima. Na njemu se nalazilo računalo koje je bilo upaljeno. Na stolu se nalazilo i par okvira, ali Asja i Cora nisu mogle vidjeti tko je na njima jer su im bile okrenute samo poleđine. Zato je i sa zidova oko njih visjelo nekoliko okvira koje su ovjekovječivale različita njima nepoznata priznanja i diplome koje je inspektor postigao u životu. Cori u oko upadne fotografija na kojoj inspektor stoji i rukuje se s njenim ocem. Na fotogorafiji su bili malo mlađi. Njen otac izgledao je svježije nego danas. Bila joj je vrlo neobična pomisao da netko u svom uredu ima uokvirenu fotografiju s njenim ocem.
Iza stola nalazio se veliki stakleni ormar za debelim knjižurinama. Cora je pročitala samo da se radi o nekakvim pravnim knjigama i zakonima. Ovaj čovjek vjerojatno je bio vrlo učen.
Inspektor ih je pustio minutu da se naviknu na prostor, a onda im se obrati. –Sjednite, cure.
Pokaže im na luksuzni kožni kauč koji se nalazio preko puta njegovog stola. Djevojčice sjednu.
-Želite li što popiti? Čaj? Sok? Kavu, vjerujem, ne pijete.
-Ja ne bih, hvala. – odvrati Asja, a Cora ponovi za njom.
-U redu onda. – inspektor sjedne i sam i zavali se u svoj zasigurno udoban i vrlo skup uredski stolac. – Po kojem poslu ste nam vas dvije došle? Rekli su mi da ste došle već prije nekoliko dana. Tada me nije bilo u uredu. Žao mi je ako ste čekale.
-Ne bi bio problem da su nam zapravo rekli da nas nema tko primiti. – započne Cora. – Čekale smo pola sata.
-Razumijem. – reče ovaj vrteći kemijsku olovku među prstima i gledajući u djevojčice. – Tako nam je ovih dana. Vrlo smo zaposleni oko nestanka vaše prijateljice. Odnosno, ubojstva, u ovom trenutku.
-Nama se činilo da nije bilo baš previše posla. – odreže mu Cora, a Asja ju trkne rukom.
-Mi samo želimo reći ono što smo htjele već prije nekoliko dana. – Asja započne. – Ne želimo više gubiti vrijeme.
-U redu, ja vas slušam djevojke. – muškarac se nagne prema naprijed i laktovima nasloni na stol kako bi doista i dao dojam da ih sluša.
Asja i Cora se pogledaju s pitanjem koja će započeti. Cora prva uzme riječ.
