Velike vijesti proširile su se gradićem mjesec i pol nakon Ininog nestanka.
Policija je objavila da napokon ima glavnog osumnjičenika koji je priveden u postaju toga jutra. Bio je to ponedjeljak ujutro, a Asja i Cora za to su čule za vrijeme odmora između satova. Obje djevojčice pogledale su se sasvim iznenađeno kada je jedan od dječaka obznanio svima ono što je pročitao na nekom lokalnom portalu.
-To je neka lažna vijest. – rekla je Asja. – Pa zašto bi istoga jutra objavili da su ga priveli, a nisu ga ni ispitali kako treba?
Dječak slegne ramenima držeći mobitel u rukama. – Ovdje su napisali da je već praktički priznao. Trenutno ga ispituju.
-Daj mi to. – Cora ispruži ruku prema dječakovom mobitelu kako bi i sama pročitala članak.
Nije mogla vjerovati.
I doista, članak je govorio upravo ono što je dječak rekao.
„Jutros oko sedam sati ujutro policija je u postaju Ashtona privela kako sami navode zasad glavnog osumnjičenika za nestanak djevojčice Ine Herman. Podsjećamo, Ina se vodi kao nestala već više od mjesec dana, a sve do sada policija nije imala nikakve korisne informacije koje bi poslužile u istrazi. Ako se iskaz osumnjičenika, kojem se zasad ne zna identitet, pokaže točnim, istraga bi..."
Cori se zamrači pred očima. Nije joj bilo jasno što se događa odjednom i otkud sada taj čovjek, tko god on bio. Raširenih očiju pogleda u Asju koja se nervozno igrala kosom. Uskoro je profesor ušao u učionicu te su morale svoju koncentraciju ponovno prebaciti na učenje.
Tek nakon što je nastava završila Asja i Cora brzo su se pokupile iz škole te otišle razgovarati negdje gdje ih nitko neće vidjeti. Stale su u nekoj sporednoj uličici.
-Što se događa? Otkud sada taj tip?! – Cora je prva počela.
Prekrižila je ruke na prsima, a ispod tople jakne srce joj je udaralo kao ludo.
-Ne znam, ali moramo brzo saznati tko je on. – Asja reče jednako nervoznim tonom. – I to mislim što prije, Cora!
-Znam, ali kako ćemo to saznati? Pitanje je hoće li se uopće objaviti tko je on! Znaš da policija ne objavljuje sve informacije. Pitanje je hoće li htjeti njegov identitet.
-Morat će. Netko će zahtijevati i inzistirati na tome. – ustvrdi Asja. – Svi će htjeti znati tko je to.
Cora ju pogleda. – A što ćemo onda mi?
-Ne znam. – Asja reče mrko i počne hodati. – Sada samo želim kući.
*
Nakon nekoliko dana procuri informacija o tome da je osumnjičenik vrlo mlad i da je muškoga roda.
Još nije bilo vijesti o tome što se zapravo događa s njegovim ispitivanjem i alibijem, ali svi su računali na to da je uhićena osoba vrlo vjerojatno kriva za ono što se dogodilo Ini. Rulja se svakoga dana okupljala pred postajom kada bi se Inini roditelji pokušavali probiti do ulaza. Uskoro je bilo toliko ljudi da je sve počelo nalikovati na prosvjed. Nedostajali su samo transparenti.
Policija je vrlo sporo i rezervirano iznosila bilo kakve podatke i to je u očima stanovnika Ashtona djelovalo kao da žele sakriti nešto. Zato su neki ljudi počeli nositi transparente dok napokon nisu dobili ono što su htjeli – članak u novinama u kojem je objavljeno da osumnjičeni mladić priznaje krivnju. Sve to bilo je na naslovnoj stranici i glavna vijest.
Sve se to razvuklo na još tjedan dana kada je napokon objavljeno u novinama da je mladić zapravo gotovo pa dijete staro samo šesnaest godina. Atmosfera javnosti mogla se rezati nožem, a Inini roditelji već su na lokalnoj televiziji zahtijevali od policije da im počne davati informacije o nestanku njihove kćeri. Dok su oni tugovali i žalovali, javnost je bjesnila umjesto njih. Informacije su kapale svakih nekoliko dana.
Konačna priča je bila složena tek nakon skoro tri tjedna od njegova uhićenja.
Mladić je priznao da ju je ubio, ali nije htio reći gdje je tijelo. Nije htio reći ni kako ju je pronašao, samo da ju je upoznao u ljetnom kampu i da je petljao s njom. Rekao je da mu nije rekla da ima samo trinaest godina i da se ponašala puno starije te ga je zavodila. On se zaljubio u nju, ali ona nije u njega te ga je odbila. Nije htjela biti s njim te ga je ignorirala ostatak boravka u kampu. On ju je za to vrijeme pratio i promatrao držeći se po strani, a kada su izašli iz kampa od nekoga je nabavio njen broj mobitela te ju zamolio da se nađe s njim, a ona je pristala. Međutim, krenuo ju je moliti da bude s njim još uvijek ne znajući koliko Ina zapravo ima godina, a ona ga je ponovno odbila. Onda je poludio te uzeo kamen, udario ju u glavu i ubio.
Bila je to prilično uvjerljiva priča. Mladić poludio od ljubavi ubija djevojku koja mu se sviđa? Javnost je zagrizla za to kao riba na udicu. Što je više grizla to je više bjesnjela. Neki su zahtijevali najviše kazne za mladića, a Inini roditelji samo su zahtijevali da mladić otkrije gdje je ostavio njeno tijelo. Bili su očajni pa su počeli novinama prodavati priče o tome kako je Ina bila i zlostavljana u školi te da su o njihovoj kćeri kružile sasvim odvratne priče koje se nisu mogle zaustaviti. Sumnjalo se da to možda ima neke veze sa mladićem jer su se pojavile nedugo nakon što su ljetni praznici završili. To sve je samo dodatno bacalo ulje na požar koji se stvorio oko slučaja. Policija nije imala mnogo razloga za sumnju u mladićevo priznanje, a pritisak javnosti bio je sve veći iz dana u dan. Mladić je samo molio da mu se identitet ne otkrije što nisu mogli obećati. Informacije su curile van koliko god se oni trudili ih zadržati.
Asja i Cora sve su to pratile kod kuće na televiziji u svojim domovima, u novinama ili na mobitelima. Kada su ugledale u novinama konačno sastavljenu priču, ponovno su se našle.
Ovoga puta otišle su pričati u kafić u koji nikada inače nisu zalazile. U Flamencu bi netko čuo o čemu razgovaraju i što govore. Zato su sjele u sitni kafić blizu centra gradića i naručile čaj. Gledale su se međusobno i kroz prozor dok su čekale da konobar dođe s narudžbom. Kafić je bio ugodna karaktera, vrlo topao i udoban, ali zagušljiv od dima cigarete koju je netko u kutu pušio. Sa bandere na cesti na njih je gledao dobro poznati letak sa Ininom fotografijom koji se sada borio s vjetrom i naletima kišice koja je počela netom prije padati. Cora se zagledala u letak i poželjela da ga otpuše da ne mora više gledati u njega. Onda se pojavio konobar. Odmah su mu platile i kada je otišao počele su potiho razgovarati.
-Moramo učiniti nešto, Asja. – Cora počne. – Ne možemo dopustiti da se ovaj cirkus događa. I što je s onim da je Ina bila maltretirana? Jesu li oni glupi?
-Očito im je Ina tako rekla. –Cora slegne ramenima. - Mene više brine taj tip koji se pojavio niotkud. Možda je on to za što nam nije htjela reći.
-Kako bi mogao biti? Otkud su ga onda izvukli? – Asja reče mračno. – I što bismo sada trebale? To je već praktički riješena stvar. Svi vjeruju da je taj tip kriv.
-Ali nije kriv, Asja. Nije ispravno da on bude osuđen za nešto što nije učinio.
-Ako želi biti kriv, onda neka bude. Tko normalan priznaje zločin koji nije počinio? – Asja reče miješajući med u čaju kako bi izbjegla prijateljičin pogled.
-Da nije normalan, to je istina. Ne znam zašto bi priznao takvo što, ali i ti i ja znamo da moramo otići na policiju. Sve ovo je vrlo čudno, ali moramo učiniti ispravnu stvar.
Asja je šutjela i gledala u čaj. –A što ako je istina ovo što govori? Ovo o kampu i svemu? Očito ima nekih psihičkih problema, pogotovo ako ju je pratio i nabavio njen broj.
-Nije važno, Asja. Mi smo učinile nešto mnogo gore, a kriva osoba će odgovarati za to. Neću moći živjeti s tim.
Asja ponovno zašuti i zagleda se u vrtlog čaja koji je napravila miješajući ga žlicom.
-Asja. – Cora ju dozove i nastavi šaptom. – Molim te. Krivnja će me izjesti.
-I mene će. – reče Asja tiho nakon nekoliko sekundi šutnje. – Izjest će nas svakako.
