JEDINI❤️❤️❤️

12.San

With you, reality is more PERFECT than any of my dreams💘💘💘

"Probudi se, uspavana ljepotice" - ljubljeni glas je dopirao do mene. Otvorila sam oko i ugledala Danijela nagnutog nada mnom, svježe otuširanog i savršenog. Presvukao se u bijelu majicu i crnu trenerku i mirisao je mmm, tako primamljivo.

"Mmm,kad si se ti stigao presvući i otuširati? Koliko je uopće sati?" - protegnula sam se i zijevnula, još uvijek omamljena njegovim mirisom i blizinom.

Poljubio me je u vrh nosa, pa u kut usana, u bradu i ispod ušne resice. Jedva sam se susdržala da ne zastenjem, jutros sam se ranije probudila, bojeći se da je sve ono od sinoć bio predivan san, Danijel je već bio budan i ubrzo mi je pokazao da je itekako tu i prisutan, uživala sam u svakoj sekundi. Čudno je bilo to što sam toliko dugo sanjala o njegovim dodirima kao o nečemu nedostižnom, a sad mi su se činili kao najprirodnija stvar na svijetu, kao što je svaki udisaj i izdisaj. Vrlo brzo sam postala ovisna o ovome, o njemu i znala sam da će tako biti do kraja života.

"Bio sam kod svojih u stanu po čistu odjeću. Ajde, spremaj se. Čekaju nas na ručku. 2 su sata popodne." - skočila sam kao da me je polio hladnom vodom po glavi.

"2 popodne??!! Pa zašto me nisi probudio ranije?? Kako to misliš čekaju nas na ručku, rekao si im da si bio kod mene sinoć i jutros?? Joj kako me je sram" - klonula sam natrag na krevet i pokrila se preko glave. Kako ću njegovim roditeljima na oči????

Danijel me je otkrio i povukao prema sebi, primivši me u naručje.
"Nema te čega biti sram. Cijeli ih život znaš, obožavaju te kao rođenu kćer i bili su presretni kad sam im rekao da ću te dovesti na ručak. Ajde, tuš i oblači se, čekaju nas za pola sata." - poljubio me je u rame i ja sam zadrhtala. Pogledala sam ga i pokušala u njegovim očima pročitati nešto, bilo što iako ni ja sama nisam znala što tražim. Kajanje? Sumnju? Nisam vidjela ništa od toga, samo sjaj i radost u kojoj  sam se potpuno izgubila.

Na ručku su bila i oba njegova brata sa suprugama i djecom, što mi on naravno nije spomenuo prije jer bi ga vjerojatno zadavila.

Pitala sam se što im je rekao. Je li im ispričao da smo mi.. Što smo zapravo mi? Jesmo li u vezi? Prijatelji s povlasticama?Možda im nije ništa ni rekao jer smatra da nema ništa za reći. U srce mi se uvukla zebnja. Šta ako želi da se stvari vrate na staro? Da se pretvaramo kao da ništa nije bilo?

Moje su se sumnje raspršile kad me je uhvatio za bradu i poljubio pred svima. "Hvala na ponudi, ali mislim da ću se radije družiti s ovom mladom damom danas. Mislim volim ja tebe braco, ali mi je draže nju gledati popodne nego tebe" - jedva sam registrirala što govori jer sam pocrvenjela kao rak.

"Pa bilo mi je i vrijeme da nađeš pravu curu, sinko moj. Naša je Ena  pravo blago" - rekla je njegova majka i ja sam nastavila crvenjeti. Ne mogu vjerovati što čujem. Još jučer sam bila sama i čeznula za njim, a danas sjedimo s njegovima za stolom i oni mu čestitaju na odabiru cure??????Jesam li ja uopće budna ili je sve ovo samo san? Ako jeste, molim te Bože ne daj da se ikad probudim.

Nakon obilnog, svečanog ručka i kave sa nekoliko vrsta kolača, uz odličnu atmosferu ispunjenu šalama i pričama iz Danijelovog djetinjstva, podbadanjima njegove braće, njegova se majka i nevjeste ustale da pospreme stol i ja sam ustala s njima.
U kuhinji, dok smo prale suđe, Danijelova majka me je odjednom zagrlila i prošaputala :"Hvala Bogu, uslišao mi je molitve. Jako sam sretna zbog vas" - a meni su suze došle na oči. Pa kako ovo može biti istina? Ovo je san, ne, ne može biti, da je ovo stvarno. Kako mogu biti ovoliko sretna?

Nekoliko minuta kasnije, oprostili smo se s njegovima i otišli nazad u moj stan. "Mario je zvao, hoće da dođemo večeras u klub na piće. Kaže da mu dugujem jer sam sinoć otišao onoliko rano. Ili ako smo strašno zauzeti, da se nađemo ujutro na kavi s njim i ekipom?" - pogledao me je i ja sam odmahnula glavom.

"Radije bih ostala doma s tobom. Ali ići ćemo ako želiš." - nasmijao se i prišao mi te me čvrsto zagrlio.

"Ni ja ne bi nigdje. Ljepše mi je ovdje s tobom." - poljubio me je u vrat.

"Imam par starih filmova, hoćeš da to pogledamo? Komedije?" - pogledala sam ga i nasmijali smo se oboje. Znala sam koliko voli komedije, naročito one stare, francuske komedije o žandarima i američke sa Jerry Lee Lewisom. To nam je bilo zajedničko, pa smo se nešto kasnije udobno smjestili na kauču, zagrljeni ispod deke, s velikom zdjelom kolica i uživali u savršenom popodnevu.

Predvečer, kad je završio posljednji film iz našeg malog maratona, podignula sam glavu prema njemu i prošaputala :"Sretan rođendan" - u sebi sam dodala <Jedini moj> a on se nasmiješio i nježno me poljubio.

"Hvala ti na ovom danu. Bio je ovo savršen poklon za rođendan." -promrmljao je između naših usana.

Nasmijala sam se zločesto i sjela mu u krilo, ruke sam stavila na njegova ramena i počela ga ljubiti po vratu.

"Rođendan ti još traje, Subašiću. Uživaj u ostatku svog poklona" - njegovi su mi uzdasi govorili da itekako uživa.