Zločin iz strasti

2. Danijel

Moj svijet puca i raspada se na grešnim usnama žene ispred mene, koju nisam vidio dugo, a tek sad postajem svjestan koliko mi je nedostajala.

Ona me ljubi na mjestu  gdje nas svi mogu vidjeti, a ja kao da sam uvučen u začarani krug iz koga ne znam kako da se izvučem niti znam na koji način da odolim slatkom grijehu koji me opet mami.

Pamtim ja te usne prelivene otrovom, ali i onu žaoku koja me probola kad mi je servirala hrpu laži.Ni na trenutak nisam zaboravio ukus zabranjenog.

Samo bi lud čovjek zaboravio tijelo boginje ispod sebe kako se lomi u ekstazi a budala bi je pustila da traži sebi nekog, kad već ima muškarca pored sebe.

Tako želim da je odgurnem i prigrlim u isto vrijeme, bijesan sam na sebe što želim tuđe.

Koliko god bio odlučan da je ne želim tijelo je imalo druge planove i umjesto da je pustim, pribijem je uz zid i stisnem svojim tijelom, produžavajući poljubac gladi koji je sama započela. Mogao bi nas bilo ko vidjeti i svjestan sam rizika koji potpuno isključujem. Mjeseci su prošli od kako smo se vidjeli poslednji put, ali na usnama sam mogao osjetiti lagano peckanje kad bi se god prisjetio kako me ljubila. Tako predano i omamljujuće, baš kao i sad.

Ruke su joj lutale po mom tijelu, usne nemilosrdno uzvraćale poljupce, a lagano mumljanje iz njenog grla samo još više razbuktalo strast. Zašto mora biti tuđa, kad bi bilo savršeno da je moja? Ne smijemo ovo, a ukus grijeha je tako poražavajuće sladak.

„Manuela..." jedva joj ime izgovaram spreman opet na glupost, ne mogu vjerovati kako sam lako zaboravio sve što se desilo. I dalje mi je prstima stezala kosu, a tijelo joj je bilo pritisnuto o moje vapeći za bliskošću. „Moram da idem"

Naglo se odvojim od nje i ostavim je onako zadihanu, preplavljenu željom i potrebom.

„Ja ne znam šta mi je bilo" ona je udata, podsjećao sam se, ali misli mi se nisu slagale sa tijelom. Požuda nije imala savjest, samo cilj d abude zadovoljena.

„Nisam nikad bio ničija zamjena, niti utočište, princezo u zlatnom kavezu. Ne mogu ti poreći da mi se dopadaš više nego što možeš i zamisliti, ali ja ne uzimam tuđe, ali ne bih te ni dao da si moja... Ti si zauzeta, obećana, nedostižna" gledala me i dalje omamljeno, natečenih usana i gorljivih očiju. Ja jesam đubre i sigurno bi utažio žeđ za njom, odmah ovdje. Ali postoji nešto što znam i što mi je bitno više nego išta drugo. Nju vežu zavjeti za drugog čovjeka, da ne znam za njih, ništa me ne bi zaustavilo. Ovako nam ne preostaje ništa drugo nego otići svako svojim putem.

„Nije mi bila namjera da te uvrijedin... Ni onda ni sad" pogledom je šarala po mom tijelu i kunem se da sam osjećao svaki živac u sebi. Imala je takav utaicaj na mene.

„Iskoristila si me. Nije mi žao što sam spavao s tobom, ali ti ne mogu zaboraviti hrpu laži koje si mi servirala. Lažno ime, lažne godine, bez obzira na dogovor o nedoticanju naših života nikad ti ne bih prišao da sam znao da si udata. Ti si zabranjena" laž je kamen spoticanja u svemu. Ni jedna laž nije dobra, pa ni ona najmanja, nikad ništa dobro ne donesu... Samo pletu mrežu i na kraju se sami udavimo u njima.

„Znam sve to i ne kajem se što sam to uradila. Koliko god trebala tvoje povjerenje i koliko god ti meni ne vjerovao, bio si mi jedini ljubavnik i to samo na jednu noć. Željela sam te, želio si me i oboje smo bili na dobitku na kraju" kaže mi nešto tiše oprezno gledajući iza mene. I dalje smo bili sami na vrhu stepeništa, vodeći bitku riječima.

„Platila si mi sobu, hranu, kao da sam kurva. Nikad me niko nije ponizio tako. Nemaš pojma kako sam se osjećao" ljutnja me obuzimala i sad mi ona najmanje treba. Moram se vratiti dole i nastaviti sa nastupom. Ne smijem dozvoliti da mi poremeti konce u rukama, bez obzira na ovo među nama.