Deseto poglavlje
Sljedeći dan je je bio normalan, kao što se moglo naslutiti. Ništa se neobično ili čudno nije dogodilo. Gospodin Styles i ja nismo razgovarali baš često... ne nakon onoga što se dogodilo prošle noći.
Pretpostavljala sam da smo oboje htjeli zaboraviti na to i ne pričati o tome. Kada bismo bili u istoj prostoriji, uvijek bi bi bilo... nezgodno.
Stajala bih tamo sa krvavo crvenim obrazima, gledajući u pod, dok je njegov pogled uvijek bio na meni, pratio je svaki moj potez. Ali tako je dan prošao i već je bilo 21:45. Baš sam na sebe stavila lijepu, bijelu, noćnu haljinu i sjela na krevet čitajući knjigu.
Bila je to glupa priča o farmeru sa svojom obitelji koji su trebali bježati od vukova. Je li i oni postoje? Mislim, ako vampiri postoje... možda ima i vukova također. Zatvorila sam knjigu i stavila je na noćni ormarić. Iako sam ovdje već nekoliko dana, nikad prije nisam vidjela dvorac.
A kamoli bila duboko u njemu. Možda bih trebala istražiti još tajni koje se kriju u ovoj kuli, pošto ću ovdje ostati zauvijek. Zato sam se ustala i hodala do vrata zajedno sa svijećom. Ušla sam u mračan hodnik, lagano zabrinuta. Nikad ne znaš što bi se moglo skrivati u tami...
Odlučila sam otići na najviše mjesto u dvorcu. Pa sam otišla gore, stepenicom za stepenicom, vratima za vratima, dok napokon nisam dospjela do točke gdje više nije bilo stepenica. To je opet hodnik i znala sam da sam došla do vrha.
Slijedila sam hodnik do kraja. Tamo su bila vrata koja su bila pritvorena. Lagano sam ih odgurnula i ušla unutra sa svijećom iako je nisam trebala. Soba je bila osvjetljena i tamo je bio veliki, ogromni stol u sredini. Mogla bi se bez problema ispružiti na njemu.
Bilo je tu i par polica za knjige. Na drugom kraju sobe su bila velika, staklena vrata koja su vodila na balkon. I da, trebala sam nešto svježeg zraka pa sam otvorila ta staklena vrata i koraknula u hladnu noć.
Pošto je dvorac bio veoma visok, bila sam metrima iznad tla, ali nisam se bojala. Kao neboder, ali više kao visoka zgrada sa stanovima i to na najvišem vrhu. Visina mi je zapravo dala predivan i moćan osjećaj. Osjećaj slobode i hrabrosti.
Hladan vjetar je prošao kroz moju kosu, slao trnce niz moje tijelo. Slušala sam svaki njegov šum, ali nisam čula ništa. Tišina je prekrila cijelu šumu. Sve je spavalo u miru. Nisam čak ni mogla čuti vukove. Jedina stvar koju si mogao čuti su bili zvukovi vjetra.
Pogled kojeg sam imala je bio neopisiv. Zrake mjeseca su sjale preko šume, dajući joj magični sjaj. Mogla sam vidjeti rijeku u daljini, koje je bilo zamrznuto i zvalo je na tišinu. Kada sam pogledala na lijevo, mogla sam vidjeti svjetla malog sela, mojeg sela. Tako mi je falio dom.
Hoće li sve biti okej? Hoće li mama biti uredu? Da li me netko traži? Mnogo je pitanja prolazilo kroz moju glavu. Moje srce se ispunilo boli i tugom. Ideja o tome da neću moći napustiti ovo mjesto je bila poražavajuća.
Znam da me nitko ne treba i da me mama ne voli. Ali živim za nju. Za nekoga. I dalje je moja majka i volim je bez obzira na sve što radi. Na moje desno sam mogla vidjeti ogroman stražnji vrt sa ograđenom živicom. Nisam se ni htjela podsjetiti što je bilo iza te živice.
To me natjeralo da ponovno shvatim ako napravim jedan krivi korak... mogla bih završiti kao oni, jedna od mrtvih u onakvom stanju. Odjednom sam bila prekinuta iz misli kada sam čula kako netko otvara staklena vrata.
Okrenula sam se i vidjela svojeg vlasnika, gospodina Stylesa. Nije zatvorio vrata, nego ih je pritvorio ostavljajući da hladan zrak ulazi u kuću. Kročio je na balkon i počeo mi prilaziti dok me gledao u oči.
YOU ARE READING
The Beast
Fanfiction*mature* Rose je oduvijek znala da je ovaj svijet pun misterija, pun tajni koje moraju biti otkrivene. Oduvijek je sanjala o normalnome životu, bez ikakvih briga i krivnji. Ali očito, sudbina je odlučila drugačije. Trčanje u šumu i bježanje od velik...
