Kako postati Jasmine?

Tko je Jasmine Emerson?

Mačke, serije i glasna muzika - upisujem u "interese" na Tinderu. Već pola sata pokušavam popuniti tu kućicu i ne uspijevam. Zvučim kao najdosadnija cura na planeti.

Teško je napisati išta što bi ikome skretalo pozornost, s obzirom na činjenicu da moj život nikada nije bio pretjerano zanimljiv. Naravno, mogla bih napisati nešto poput desna ruka mi ne funkcionira, pa tražim zamjenu, ali nije tajna da ljudi bježe od drugih koji su na bilo kakav način drukčiji od njih samih.

Pozdrav, ja sam Jasmine Emerson, i ja imam cerebralnu paralizu.
Sve je počelo još onda kada nisam bila niti svjesna da postojim. Jedan virus koji očito nije imao pametnijeg posla odlučio se ušuljati u ono mjesto u kojem bi dijete trebalo biti najzaštićenije te odlučio kako će moj život biti očajan. Veoma interesantno, zar ne?
Neću vas zamarati sa dijagnozom, pošto je to nešto u što ni sama nisam sigurna. Dijagnoza u koju, naprotiv, nimalo ne sumnjam je ona koja uključuje čudne poglede čim zakoračim, ili pak upiranje prsta malog djeteta u moju ruku koja stoji nepomično, sramežljivo, skrivajući se od drugih. Ali nju vam nitko neće reći.

Svatko tko me poznaje rekao bi vam da sam jedna opuštena, sretna i pametna djevojka. Oni bliži prijatelji ili rođaci na tu listu epiteta dodali bi još i lijepa te optimistična. Svaki put kada bih tako nešto čula, uvjerila bih se još jedanput u činjenicu da stvarno dobro glumim.
Nemojte me krivo shvatiti, drago mi je što na ljude ostavljam pozitivan dojam i bit ću prva koja će reći da sam na to veoma ponosna, ali tužna strana toga je što je ta opisana osoba netko tko želim postati. Netko tko zapravo postoji samo u fikciji, iako ju svi doživljavaju potpuno stvarnom.

I ne, nisam potpuno odustala od sebe. Samo tražim načina kako da budem Jasmine koja nije cerebralna paraliza Jasmine, koja nije čudnohodajuća Jasmine. Radije bih da me se pamti kao nekoga s iznimno dobrim ukusom u glazbu, dobrim pričama ili pak iznenađujuće bolesnim smislom za humor. Jer ja sam sve od tog navedenog, ali ako ne zagrebete dublje u moje postojanje teško ćete to primijetiti.

Baš iz tog razloga se nalazim u kutu sobe dizajnirajući svoj Tinder profil. Lakše je biti ono što želiš kad si na internetu, a od nekuda se mora započeti, zar ne?
Nakon previše razmišljanja ipak sam se odlučila na prvu varijantu. Zvuči dosadnjikavo i ukalupljeno, no ljudi na Tinderu su poprilično površni. Ili sam barem ja tako čula. Fotografije sam već izabrala, pa što bude bude. I...

Spremi.

Sada počinje igra čekanja. Da budem potpuno iskrena, od aplikacija za upoznavanje ljudi ne očekujem puno, ali vrijedi pokušati. U najgorem slučaju neću upoznati nikoga novog i moj život će ostati nepromijenjen. Dakle, ništa kritično.

Idućih pet minuta provela sam u kompletnoj tišini. Jedini izvor svjetlosti u sobi bio je mobitel koji je lagano obasjavao moje lice. Iako ta slika izgleda poprilično depresivno ako ju zamislite u glavi, zaista nije bilo tako.
Tišina je nešto u čemu sam uvijek uživala, ali samo u pojedinim situacijama. Najdraža bi mi bila u predvečerje, kada bih se nalazila sama sa sobom i svojim mislima. Davala mi je prostora da razmišljam, maštam, planiram život za buduću Jasmine. Onu koja obožava jezike i nakon gimnazije planira studirati čak dva. Onu koja će svoje studentske dane provesti u domu, daleko od ovog mjesta koje ju toliko ograničava i od ljudi koji ju uporno uvjeravaju da ne može. Ona zna da ništa od toga nije istina, ali te joj misli ponekad ipak razbiju obranu te usade u nju zrno sumnje. Zaista, to je ono što sam htjela od života. Moje želje nikad nisu počivale na materijalizmu, već na tome da postanem netko u koga drugi vjeruju. Netko kome ne govore da ne može, da nije sposoban, da je ograničenih mogućnosti, sve samo zbog izostanka ni više ni manje nego jedne desne ruke. Znala sam da ću postati takva, samo, ne još. Do toga me i dalje čeka tisuću stepenica preko kojih moram proći.

Ping. Zvuk obavijesti na mom mobitelu prekida još jedno sanjaranje.

You have a new match.

Pa, ovo će biti zanimljivo.