Natprirodna bića

HIMERA

Himera je bila kći čudovišta Tifona i njegove žene Ehidne.
Bila je kombinacija divlje koze, lava i zmije sa zmajskom glavom. Imala je divovsku snagu i iz sva tri svoja ždrijela rigala je vatru. Prema grčkom mitu živjela je u Likiji (u vulkanskom grotlu Kragu koji se danas zove Kulehimera) i čim bi osjetila čovjeka, izašla bi iz svoje jazbine i spržila ga vatrom. Potankosti o njezinim žrtvama ne znamo ali poznato nam je da je himeru ubio junak Belerofont. Prema rimskim pjesnicima, posebno Vergiliju živjela je u podzemnom svijetu i sa svojim bratom Kerberom čuvala ulaz u Hadovo carstvo.

U grčke mitove Himera je došla s istoka gdje su slične fantastične nemani bile vrlo proširene. Spominje ih već Heziod.

Zbog svog fantastičnog lika Himera je postala sinonim varljive predodžbe, utvare, vizija nečeg nerealnog. Poznati su nam tako "himerični snovi", "himeričke želje" i "himerična politika".

Postoji jedna prica o Himeri kako je Korintski heroj, sin kralja Glauka i Eurimede ili Posejdona i Eurinome. Zbog ubistva Belera, po kome je i dobio ime (Belerofont znači „Belerov ubica"), morao je da napusti Korint i da ode u Tirint, gde ga je kralj Pret očistio od greha. Anteja ili Stenebeja, supruga kralja Preta, zaljubila se u Belerofonta, ali kad je ovaj odbio da se sa njom sastane, ona je pred mužem optužila došljaka da je svojom ljubavlju progoni. Pret se plašio da sam ubije Belerofonta; da bi mu se osvetio, on ga je poslao u Likiju, svom tastu Jobatu, sa porukom, ispisanom tajnim znacima, da donosioca pisma odmah ubije. Prema starom likijskom običaju, Jobat je gostio Belerofonta devet dana; tek desetog dana saznao je za sadržaj Pretovog pisma. Pošto su mu običaji zemlje zabranjivali da ubije gosta, on je poslao Belerofonta da ubije Himeru, nadajući se da će u borbi sa tim čudovištem izgubiti život. Belerofont je, uz pomoć bogova i krilatog konja Pegaza, uspeo da jednim udarcem ubije Himeru. Tada mu je Jobat naložio da se bori sa Solimljanima, koji su bili čuveni ratnici. Pošto je i njih savladao, Jobat ga je poslao u borbu protiv Amazonki. Belerofont je i njih pobedio. Kralj je tada odlučio da sakupi najhrabrije Likijce i da strancu postavi zasedu. Kada ih je Belerofont savladao, Jobat je uvideo da su došljaku naklonjeni i sami bogovi. Stoga mu je ustupio polovinu kraljevstva, oženio ga svojom kćerkom Filonojom ili Antiklejom i otkrio mu sadržaj Pretove poruke. Da bi se osveti Stenebeji, Belerofont se vratio u Tirint i nagovorio Pretovu suprugu da pobegne sa njim na krilatom konju Pegazu. Na putu, dok su leteli iznad ostrva Mela, on je bacio klevetnicu u more. Sa Filonojom je imao sinove Isandra i Hipolaha i kćerku Laodamiju.

S vremenom je Belerofont uvideo da je u životu zlo jače od dobra i stoga se potpuno otuđio od ljudi. Sam, u melanholiji, lutao je likijskim ravnicama, sumnjajući ne samo u ljude već i u bogove. Zbog toga su ga bogovi omrzli: oni su ispunili njegovo srce takvom ohološću da se u njemu javila želja da sazna da li bogovi uopšte postoje i pobudila smelost da sa Pegazom dospe do njihovog prebivališta. Tada je poslednji put pojahao Pegaza, jer je, po Zevsovom nalogu, božanski konj zbacio smrtnika na zemlju, a zatim je sam odjezdio ocu bogova. Posle tog pada, Belerofont je ostao hrom i završio je život u dubokoj tuzi.

U Likiji se pričalo da je Belerofont ubio divljeg vepra koji je pustošio zemlju. Stanovništvo je potcenjivalo to njegovo junačko delo. Zbog nezahvalnosti Likijaca, Belerofont je zatražio od Posejdona da na njihovu zemlju pošalje potop. Kad je voda već naišla, žene su zadigle haljine, a Belerofont i voda su se povukli od stida.

Belerofont je poštovan kao heroj u Korintu i Likiji. Tragovi njegovog kulta posvedočeni su u Argu, Sikionu i Trezenu. Imao je svetilište u blizini Korinta i statuu u Posejdonovom hramu na Istmu. Prvobitno je verovatno bio božanstvo, slično Posejdonu, ili neka vrsta lutajućeg viteza, koji je iz Grčke došao u Kariju i Likiju i tamo se ženidbom povezao sa uglednim porodicama.

Mit o Belerofontu obradio je Euripid u tragedijama Belerofont i Stenebeja, koje su samo delimično sačuvane. Pojedine scene iz tog mita (najčešće ubijanje Himere) prikazane su na vazama iz VII veka stare ere; počevši od IV veka stare ere, Belerofont je predstavljan na bronzanim etrurskim ogledalima, na mozaicima i reljefima.