Put

5

Ostala sam sjediti za stolom dok je Elias bio negdje. I dalje sam čula njegove korake, ali nisam znala gdje je otišao. Naposljetku se vratio s uredno presavijenom odjećom u rukama. Nježno je stavio odjeću ispred mene. Prepoznala sam svoj kaput i haljinu ispod kaputa. Izbjegavao je pogledati me u oči. Njegove crne oči su se zagledale u krupne mrvice kruha ispred mene. 

Nespretno sam pokupila odjeću ispred sebe i krenula odakle sam došla. Prema njegovoj sobi. Zbacila sam deku sa sebe i brzo prevukla majicu preko glave i obukla haljinu. Tek kada sam ju krenula zakopčati na leđima shvatila sam da stoji na dovratku. Izgledao je kao ostavljeno štene na kiši.

˝Što je, Elias?" tiho sam ga upitala. 

Odmahnuo je glavom, iako sam osjetila njegov pogled na leđima. Brzo sam se uspjela saviti kako bih  uspjela zakopčati zatvarač, nisam ga željela pitati za pomoć. Jedino što sam od njega željela je prijevoz od njegove kuće do kampusa i malo normalnosti. 

Sjetila sam se kako me je Ollie pozvao na tulum. Možda mi to nije sada trebalo, a možda sam upravo to trebala, nisam ni sama znala. Ali odjedanput sam dobila poriv da se odem napiti. Onako jako. Da se ne sjećam ničega. Nisam se željela sjećati ničega. Ni svojeg života prije, ni poslije ni sada. Željela sam novi početak. Mislila sam kako ga mogu dobiti, ali očito to tako biva. Svijet je jedna velika limenka u kojoj ne možeš biti sam. Uvijek će se netko očešati na tebe i shvatiti ćeš dovoljno brzo da ne možeš biti sam. Nažalost. Ali želim to odgađati što je duže moguće.

˝Popit ćemo kavu u gradu pa ću te odvesti u kampus," rekao je Elias, iako sam nekako uspjela zaboraviti na njega i njegov pogled. 

Odmahnula sam glavom. ˝Ne, Elias, nećemo. Želim natrag u svoju sobu. Želim se otuširati. Želim mir. Od tebe. Od svih."

Elias je izgledao povrijeđeno. Kao da nije očekivao takav odgovor, ali nisam ga željela gledati. Znala sam kako je on na neki način moja propast. Kada se upoznaš s ljudima, oni žele znati više o tebi, a ne manje. Oni žele svaku tvoju tajnu, a tajne su opasne. One nisu samo oružje, one su i tvoja slabost, tvoje misli. One su tvoj pad i oslobođenje u isti mah. 

***

Leona je sjedila za svojim malenim stolom i ispred nje su bili papiri. Brdo i brdo papira, ne samo oko nje nego i po podu, po mojem stolu, po našim krevetima. Izgledala je kao da nije ni shvatila kako sam ušla u sobu.

˝Gdje si ti bila?" pitala je dok je mahnito pisala nešto na svojem laptopu.

˝Bolje da ne znaš," rekla sam joj dok sam lagano pomicala njezine papire sa svojeg kreveta. Pokušala sam si napraviti malo mjesta za sjesti. Na kraju sam odustala i spustila se pokraj kreveta na pod. ˝Koji je dan danas?" Iskreno nisam bila sigurna ni kako se zovem, a kamoli koji je dan. Nisam bila sigurna je li danas srijeda ili četvrtak.

˝Petak je," rekla je zbunjeno dok se okretala prema meni. ˝Koji vrag se dogodio s tobom?"

˝Prespavala sam jedan cijeli dan?"

Ona je kimnula. ˝Moramo ti nabaviti mobitel. Ali sada me pusti moram ovo završiti i onda možemo na zabavu."

Upravo tako, možemo na party to mi je nekako trebalo. Ustala sam se s poda i otišla u malenu kupaonicu. Trebalo mi je dugo da se otuširam, zapravo toliko dugo da dok sam izašla iz kupaonice je Leona već pospremila svoje papire i sada se presvlačila. Brzo sam prošla kroz svoj ormar kako bih se i ja obukla. Ostalo mi je još samo osušiti kosu i nanijeti maskaru. Nisam se osjećala kao da će mi zabava pomoći nekako dugoročno, ali barem će kratkoročno biti dovoljna da zaboravim na problem zvan Elias. 

Za manje od četrdeset i pet minuta Leona i ja smo hodale kampusom prema kući bratstva. Leona je na sebi imala crvenu usku haljinu i crne štikle, a na sebe je samo navukla crni baloner. Nije bilo vrijeme za baloner, ali ona me je uvjeravala kako joj nije hladno. Pobožno mi je prepričavala projekt na kojem je trenutno radila. Radila je na njemu skoro cijelo ljeto i sada ga je samo,kako je ona to opisala, polirala. 

Nisam znala koja kuća je kuća Olliejevog bratstva. Ali kada smo stali pred visoku dvokatnicu odmah sam znala. Na travnjaku ispred kuće je bilo puno ljudi, ali ne onoliko koliko ih je bilo unutra. Svijetla su bila prigušena tako da sam se zabijala u gotovo svakoga na koga sam naišla. Leona je nestala već na ulaznim vratima, a ja sam došla do boravka koji je bio krcat, ali ne onoliko koliko sam očekivala. Tamo su bili izgleda samo određeni ljudi. Okrenula sam se kako bih se vratila od kuda sam došla kada sam začula svoje ime. Okrenula sam se kako bih vidjela jesam li dobro čula.  Ollie je već preskakao ljude koji su sjedili na podu. 

Povukao me je u medvjeđi zagrljaj. ˝Već sam se zabrinuo da nećeš doći," rekao je iako mu se jezik pomalo pleo. Zanemarila sam malenu lampicu u glavi za uzbunu, i krenula za njime preko boravka. Sjela sam na kauč pokraj njega, neka djevojka mi je dodala crvenu čašu.

˝Hvala bogu da si došla, ovaj nas je već utušio," rekao je jedan od dečkiju koji je sjedio nasuprot meni. ˝Francisca ovo, Francisca ono, već smo se zapitali postojiš li."

Blago sam se osmijehnula i otpila gutljaj pića iz čaše. Votka sa sokom od naranče. Super. To je bilo dobro. Bolje od piva. 

˝Da, oduševljeni smo," ravnodušno mi je rekla crnokosa djevojka koja je sjedila na podu i probadala me pogledom. 

Nekoliko pića kasnije svi smo se opustili. Dobro ne svi, crnokosa djevojka, Ollie mi je rekao kako se zove Maria, me je probadala pogledom svaki  put kada bih nešto rekla. 

˝Jeste vidjeli kako je Huntington postao stalni predavač?" rekao je jedan od dečkiju. Nisam ga do sada zapazila, ali kada sam čula svoje prezime bilo mi je dovoljno da se otrijeznim. 

˝Emerson?" upitao je Ollie. 

Moj brat je dobio stalno mjesto na ovom fakultetu. To je značilo kako ću ga kad tad vidjeti. U glavi sam imala već tisuće kombinacija. Kakve sam mogućnosti imala da se prebacim na neki drugi fakultet i da dobijem ovako dobru stipendiju. Ta mogućnost je bila jednaka nuli. 

Naglo sam ustala i nešto promrljala društvu s kojim sam sjedila. 

U magli se sjećam kako sam došla do doma i kako sam sjela na krevet. Onda sam isplakala svaku frustraciju i tjeskobu koju sam držala u sebi od kada sam vidjela svojeg brata. Sjetila sam se svakog puta kada smo sjedili skupa. Kada smo pričali. I kada nije ništa rekao kada sam izbačena iz kuće. U ovom trenutku da sam imala vazu bacila bi ju u vrata. Ili mobitel ili bilo što lomljivo. 

Kako je ovo bilo moguće? Od svih ljudi na planetu, baš je on morao biti na istom fakultetu gdje sam i ja bila. Ako je moj brat održao svoju želju, znala sam kako ga neću vidjeti u predavaonicama za pravo, već za biologiju ili kemiju. Ali i to je bilo dovoljno. Bilo mi je dovoljno saznanje kako je u istom kampusu kao i ja. 

Tek je svitalo kada je netko pokucao na vrata. Tiho. Gotovo kao da se nada da nitko neće otvoriti. Bacila sam pogled prema Leoninom krevetu. Ona je izvaljena spavala u haljini koja joj se podigla gotovo do pola prsa. 

Protrljala sam oči i opet začula tiho kucanje. Oči su me boljele, i bile su natečene od toliko plakanja. Nevoljko sam se ustala i otvorila vrata sobe. 

On je bio tu. Kose rasčupane kao da nije danima spavao. Crvenih očiju.