Put

7

Auto je klizio putem kao da ga Elias ni ne vozi. On se naslonio na prozor, a desnu ruku je držao na mjenjaču kao da je svaki tren očekivao da će prebaciti brzinu. Istina je bila da je cesta ispred nas bila ravna kao da ju je netko povukao na listu papira. A druga istina je bila ta da sam željela dotaknuti njegovu ruku. 

˝Kamo idemo?" pitala sam ga kako bi mi misli skrenule na nešto pristojnije.

Nastavio je gledati u cestu ispred nas. ˝Idemo u moju kuću, tamo ćemo popiti kavu, vjeruj mi nećeš zažaliti. Onaj dan nisi ostala dovoljno dugo da vidiš veličanstveni pogled s terase. A onda ćemo se ići samo voziti, gdje god želiš."

Nisam se sjećala ovog puta onaj dan kada me je vozio u kampus. Nisam ni znala gdje se njegova kuća nalazila. Ni kako je moguće da netko ima takvu kuću na jezeru. Iskreno kada bih imala takvu kuću nikada ne bih izašla iz nje. Ne bih dolazila u civilizaciju nikada.

˝Znaš li voziti?" iznenada me je upitao.

˝Ne," odmahnula sam glavom. ˝Nikada nisam imala priliku naučiti."

˝Želiš li naučiti?" 

˝Želim naučiti za što god mi se pruži prilika," i to je bila istina. Željela sam naučiti sve što sam mogla, željela sam znati svaki jezik koji sam ikada čula, željela sam naučiti voziti, i plivati i još puno toga. 

˝Ne moraš uvijek odgovarati kao prokleti diplomat, znaš?" pogledao je u mene i brzo vratio pogled na cestu, vjerojatno jer je vidio kako sam se zgrčila. 

˝Ovaj dan će biti jako dug," prošaptala sam, ali znala sam kako me je čuo. ˝A mogla sam raditi rad za Kriminalno pravo, znaš. Nisam se morala voziti negdje bogu iza nogu kako bih se svejedno na kraju dana posvađala s tobom. Jer znamo i ti i ja da ćemo se posvađati kad tad."

Ispred nas se ocrtala drvena kuća s mnogo staklenih stijena. Ne znam kako bih ju klasicifirala. Nije bila drvena, a nije bila ni staklena. Stajala je kao na visokim stupovima, i sada kada se sunce uspinjalo na najvišu točku na nebu jezero se poigravalo bojama, a boje su se odbijale od stakla. 

˝Zašto misliš da ćemo se posvađati?" upitao je kada smo izašli i krenuli prema ulaznim vratima. Ali on nije otvorio vrata već je zamakao za ugao i nastavio se kretati terasom. 

˝Zato što me živciraš?" nisam bila sigurna u svoj odgovor. 

˝Svi se ponekad posvađaju, mame i tate, braća i sestre, cure i dečki. Ne vidim baš poantu," rekao je. Iako sam ja jako dobro vidjela poantu onoga što mi je govorio. Nismo ni došli, a već je pokušavao doći do istine koja se krila iza mojeg eseja. 

Podsmijehnula sam se i sjela na visoku željeznu stolicu. On je nestao iza mene. Shvatila sam kako je otvorio jednu staklenu stijenu iza mene, i sada je bio u kuhinji. I stvarno je kuhao kavu. Kretao se opušteno po kuhinji kao i uvijek po svemu. Svugdje gdje bi on došao bi prisvojio prostor. 

˝Nadam se kako si bolji odvjetnik u sudnici, jer ovakvo ispitivanje je očajno. To ti i ja mogu reći," rekla sam mu kada sam uspjela odvojiti pogled s njegovih širokih ramena. 

˝Ne igram se odvjetnika s tobom, sada samo razgovaramo, vjeruj mi znala bi da te ispitujem."

Sjedili smo tako u tišini i oboje pili kavu. Osjetila bih njegov pogled na sebi s vremena na vrijeme. Pokušavala sam se otresti tog osjećaja kao da je nekakav končić na mojem crnom džemperu. Naposljetku, i sama sam to shvatila, mu je dojadila tišina. Odložio je svoju šalicu na stol i okrenuo se prema meni. 

˝Moram li sve izvlačiti iz tebe?"

Kimnula sam mu. Nisam željela da išta izvlači iz mene. Znala sam da ako sazna većinu priče da će pobjeći i ostat će samo maleni oblak prašine iza njega.