Smooth criminal (Jungkook)

Part 8.

Lyon, 26. Juli 1982.

Sat mi je zazvonio u 7 sati.
Navio sam ga rano da bih mogao prošetati do jezera pješke po lijepoj jutarnjoj svježini.
Začas sam se presvukao i uzeo svoju torbu. Sišao sam dole, majka i otac su već pili čaj i čitali novine.
Prišao sam da ih brzo pozdravim prije izlaska. Rekao sam im da ću se vratiti do ručka. Otac je samo klkmnuo glavom.

Tako je započela moja šetnja do jezera, nije mi trebala nikakva mapa do nje jer su putevi bili dobro označeni.
Na glavu sam stavio šeširić da me štiti od sunca.
Put kojim sam išao bio je okružen raznim cvijećem na koje su slijetali leptiri i pčele.
Zastao sam da uberem koji i stavim iza uha jer u duši sam ipak bio pomalo i dijete.

Nastavio sam ići putem još 15ak minuta i ugledao znak da je jezero u blizini.
Ispred mene se ukazalo veliko modro plavo jezero okruženo drvećem.
Na obali je sjedilo nekoliko starijih osoba koje su pecale, dok su neki jednostavno uživali u prirodi.
Sišao sam obale da sebi nađem odgovarajuće mjesto.
Neko vrijeme sam tražio, ali onda me je dozvao neki čovjek da sjednem pored njega. On je pecao, mada je trenutno čitao knjigu jer je ostavio štap naslonjen na veći kamen dok je čekao ulov.
Sjeo sam pored njega i pružio mu ruku.
"Ja sam Jéon Jungkook" rekao sam.
On je odgovorio da me je prepoznao već iz daljine i da jako ličim na svog oca.
Počeo mi je pričati kako su oni dobri prijatelji i da mu je drago što ima priliku da upozna njegovog sina.
Meni je također bilo drago jer se činio veoma dragim i druželjubivim.
Nastavio je pomalo pričati o svome životu i porodici. Dodao je da ima sina i dvije kćerke, da su približno mojih godina i da ih ne da ni za šta na svijetu.
Onda me je upitao za moj život.
Rekao sam mu razlog svoga dolaska ovdje, da su me mučile neke stvari i da sam morao pobjeći iz Pariza na neko vrijeme.
On me je pažljivo slušao i nije me ni jednom prekinuo.
Malo je pogledao u daljinu, u jezero i onda u mene.
Ono što mi je odgovorio ostat će mi dugo u pamćenju..

"Jéone, idi i traži je, makar to bilo traženje igle u sijenu. Takve prilike su one koje samo rijetki dobijaju, a ubijeđen sam da si ti jedan od njih." Tim riječima dao mi je znak da se trebam vratiti u Pariz i počnem je tražiti.
Pošto više nismo pričali otišao sam još malo prošetati oko jezera,a onda sam krenuo kući. Na putu do kuće zastao je jedan auto pored mene na putu i zatrubio mi je.
Okrenuo sam se, prozor je već bio spušten.
Vidio sam da je to neki mladić, sigurno ovdje živi.
Rekao je "Vidio sam da si pričao s mojim ocem, da li ste vi prijatelji jer ako jeste onda si i moj pa ću te povesti do kuće, gdje stanuješ?"
Nisam ni stigao odgovoriti, a on me je već uvukao u kola.
Tek nakon nekoliko trenutaka sam odgovorio da sam upravo upoznao njegovog oca.
"Aa baš mi je drago, upoznao si bar za mene najbolju osobu na svijetu. Btw ja sam Minho, njegov jedini sin, a ti si?" "Možeš me zvati JK" odgovorio sam.
"Došao sam ovdje da posjetim roditelje na nekoliko dana,no već sutra planiram da se vraćam.
"Zašto se vraćaš tako rano, da li je izbio neki problem, naravno, ne moraš mi reći ako to ne želiš."
Malčice sam se premišljao ali sam mu rekao da postoji razlog zbog koga moram nazad u Pariz.
"Ako tako mora da bude, neka bude, u svakom slučaju želim ti puno sreće."
Više me nije zapitkivao, ili možda nije bilo vremena, ko će da zna jer smo već bili pred mojom kućom.
Zahvalio sam mu se na prijevozu. On je rekao da će me ponovo posjetiti sutra prije nego što odem i nekako sam se tome radovao.
U kući je već bio postavljen ručak. Sa roditeljima sam razgovarao o današnjim događajima. Ispričali su mi više o svome prijatelju, kako su se oni upoznali ... Poslije ručka sam spakovao stvari i ostavio ih pored vrata.
Planirao sam krenuti sutra kada Minho ode kući.
U Parizu me je čekalo toliko toga, a ni sam nisam znao na šta ću sve naići...