Smooth criminal (Jungkook)

Part 9.

Lyon, 27. Juli 1982.

Osvanuo je oblačan dan, kao da se spremala oluja. Ustao sam sa blagom glavoboljom.
Provjerio sam vrijeme, 10:00 što je za mene kasno jer sam trebao već tada biti spreman da krenem.
U krevetu sam sjedio još par minuta dok nisam malo došao sebi. Sjedeći, u glavi su mi se pojavljivale scene iz sna kojeg sam sinoć sanjao.
Sanjao sam da sam plivao na moru, bilo je sunčano, a onda se ni od kuda pojavilo mnogo oblaka. To se onda pretvorilo u strašnu oluju koja mi je otežala plivanje do obale. Boreći se sa valovima oduzelo mi je skoro svu energiju. Već sam bio pri kraju sa snagom kada se ispred mene pojavio čamac iz kojeg mi je neka osoba pružila obje ruke. Kada sam malo bolje pogledao ruke su bile različite, kao da su dvije druge osobe ali nisam mogao ništa vidjeti od vjetra. Instinktivno sam pružio prvo jednu ruku a onda i drugu. Obje ruke su me primile ali kada su me povukle gore jedna ruka me je pustila i pao sam ponovo. U tom trenu sam se i probudio.
Ništa mi nije bilo jasno, a i nisam imao vremena za razmišljane.
Ustao sam iz kreveta i na brzinu obavio sve što sam trebao uključujući i oblačenje i pakovanje sitnica.
Kada sam završio spustio sam stvari pred vrata i otišao na doručak. U kuhinji nije bilo nikoga osim gotovog doručka i malog papirića na tanjiru.
Prišao sam stolu i uzeo da pročitam.
"Sine, morali smo otići ranije jer je nešto bitno iskrslo, jako nam je žao što te ne možemo ispratiti i nadam se da ćeš nam oprostiti. Napolju se sprema oluja, molimo te da se čuvaš. Javi kada stigneš kući, tvoji roditelji.
PS. Minho neće dolaziti jer ima nekog posla koji ne može pričekati."

Uzdahnuo sam od blagog razočarenja, stvarno sam ih želio vidjeti prije nego što odem, a i porazgovarati sa Minhom.
Kako nikoga nije bilo, doručkovao sam i izašao iz kuće pa krenuo ka stanici.
U ruci sam imao pripremljen kišobran u slučaju da krene oluja.
Puhao je jak vjetar koji je odužio moj put.
Nakon izvjesnog vremena stanica je bila ispred mene.
Bilo je par putnika koji su se sakrili pod strehu u strahu od kiše.
Sjeo sam na klupu do neke starice koja je držala 2 karte za Pariz u ruci.
Dok sam čekao bus, iz torbe sam izvukao walkman i slušao muziku.
Za to vrijeme je počela padati kiša i klupe su se ubrzo popunile nervoznim putnicima.
Opet sam pogledao u staricu do mene, izgledala je zabrinuto.
Pitao sam je da li možda nekoga čeka.
Rekla je da čeka svoju unuku koja je trebala ići sa njom ali se boji da ju je uhvatila oluja i da se zato brine.
Pokušao sam ju uvjeriti da će sve biti uredu i da ne treba da se brine. Ona me je jako zagrlila i zahvaljivala mi je što sam joj olakšao brige. Na jakni sam osjetio nešto toplo. Kada me je pustila iz zagrljaja, shvatio sam da je zaplakala.

Da joj ne bi dalje otežao, promijenio sam temu i upitao za razlog njenog odlaska u Pariz. Morala je ići na liječenje u neku priznatu bolnicu, njeno stanje se pogoršavalo, a mnogi su rekli da će joj tamo pomoći. Rekla je da će ići sa unukom jer se ne zna dobro snalaziti, a ona tamo studira. Klimnuo sam glavom i poželio joj brzo ozdravljenje.

U tom su ljudi počeli ustajati i kupiti svoje stvari jer se bus približavao stanici. I ja sam uzeo svoje stvari u ruke dok sam u drugoj držao svoju kartu. Osjetio sam topao dodir na ramenu, okrenuo sam se i vidio da je to starica. "Još uvijek nema moje unuke, šta da radim?"
"Pričekat ćemo još malo, siguran sam da će doći ubrzo, hajmo prvo sjesti u autobus."
Poslušala me je i ušla prva da nađe sebi mjesto. Ušli su i ostali putnici i još sam samo ja preostao. Brinuo sam se za staricu jer još uvijek niko nije došao.
Već sam nogom zakoračio na prvu stepenicu, a onda se iza mene začuo vrisak "Pričekajte, ima još putnika". Okrenuo sam se i ostao šokiran.

Y/N je trčala ka autobusu, sa malim koferom u ruci.

Nisam znao šta da radim, kako da se ponašam, šta da osjećam jer se nismo vidjeli mjesecima. Previše mi je nedostajala i sada sam samo želio da ju čvrsto zagrlim.
U njenim očima sam mogao ugledati isto.