Tanka linija [✔]

31. Ponovni susret

Molimo putnike da se ukrcaju u avion za Milano.

Molimo putnike da se ukrcaju u avion za Milano.

Molimo putnike da se ukrcaju u avion za Milano.

Ženski glas je odjekivao aedromom. Javier je stojao pored mene smiren i sasvim opušten, dok sam ja u suprotnome trpila u sebi uragan emocija, tačnije, dvije emocije koje nisam mogla od jučer obuzdati, bijes i sreća. Naizgled nemoguće te dvije emocije istovremeno osjećati, ali upravo sada se uvjeravam u suprotno. Srećna sam jer se vraćam u rodni kraj i što ću vidjeti Deniza nakon dvije godine živog, ali bijesna jer me lagao i napravio takav pakao.

"Idemo", kaže Javier koji me jednom rukom omota oko leđa. Krenuli smo prema vratima kroz koja se ide u avion, predali naše tikete i sjeli na naša mjesta.

Gledala sam kroz prozor, dopuštajući sebi ponovo iznova i iznova da razmišljam o svemu što se desilo od jučer, počevši ispitivati svaku stvarčicu.

Zašto su me morali slagati? Zar su zaista mislili da će me proći i da ću zaboraviti? Sve što sam posljednje dvije godine mogla da osjetim je bol i prazninu, ali oni toga ni svjesni bili nisu. Nisu svjesni da su me ona četiri mjeseca otkako sam provela sa njima i saznala za sve tajne koje su imali ostavili takav dubok trag. Najzad, i ja sam u tome bila upetljana. Moji roditelji su bili mafijaši, a ja sam nasljednica svega toga, a da pritom pojma nemam ništa o svojoj mafiji, o svojim roditeljima i svome djetinjstvu. Sve mi je ostalo u nekoj magli, a ono što sam saznala od Deniza je bila obična kapljica koja je ispunila praznu čašu.

Osjetim stisak na svojoj ruci što me smetne od razmišljanja. Javier me nježno uzeo za nju i počeo milovati. Da li je to trebala biti utjeha ili bodrenje? Nisam znala. Prešutjela sam mu taj postupak i jednostavno izvukla ruku iz njegove, smatrajući kako je sa svim tim već bilo kasno. Više me ništa ne može utješiti, a ni ohrabriti, isto tako ni smiriti. Sad je bilo pitanje vremena kada će se ovaj uragan od mojih emocija prikazati na svijetlo dana, a bojim se da će to biti kada ugledam Deniza.

Samo se nadam da je on, uprkos tome što mi je uradio, bio sad sretan i živio "normalan" život.

Život prije mene.

***

Kada smo sletili na aedrom u Milanu uzeli smo naše kofere i izašli iz njega. Pred nas je stojao Emil čekajući kod svog auta. Njegov izraz lica je odavao šok i iznenađenje, očigledno ni ne znajući za moj dolazak. Na tome sam bila zahvalna Javieru, nisam željela da Deniz sazna za moje namjere jer bi u suprotnome možda i pobjegao čim dođem.

"Sofia, otkud tebe?"

"Pa, došla sam da vas vidim", pravila sam se glupa, krajičkom oka pogledavši u Javiera koji na svome licu nije odavao ništa.

"Mi smo sad u obavezama velikim...trebala si nam javiti", objašnjava Emil, ali ga prekidam tako što prođem pored njega i sjedam u auto i zatvorim vrata. Gledam kako Emil Javieru upućuje ubilački pogled pun prijetnje. Ulaze na kraju i oni u auto, te krenu prema njihovom skrovištu. Nakon čini mi se pola sata vožnje smo stigli na jedno malo više brdo koje je bilo odklesano sa starim stijenama, slabo ozelenjeno, ali prelijepo. Njihova velika kuća se uklopila zajedno za brdom, pa je gotovo bila i neprimjetna. Izašli smo iz auta i tada mi je srce počelo luđački da kuca znajući da je Deniz unutra i da ću ga svakog trena da vidim.