U slučaju nuklearne zime

4.

(AN: Ova matura koja dolazi i četvrti razred potpuno su me izbacili s tračnica tako da od sad nastavci dolaze između petka i nedjelje, jednom u ova tri dana. Nadam se da razumijete. I nadam se da će vam se svidjeti današnji nastavak. Recite mi što mislite i nabacite neki glas. Ly)

Ne znam kakve mi je cigarete dao Aleks, no nimalo mi se ne sviđaju. Iako nikada nisam pretjerano birala koja je marka, boja, okus ili izgled oružja za moju kožu, ova situacija me polako zabrinjavala.

Boljelo me više.

Možda je pljuga kriva.

Možda doticanje istog mjesta dva put.

Možda gležanj na kojem više nema mjesta.

A možda sam samo umorna.

Školski toalet poslužio je za kratkotrajne udahe katrana od kojih me samo peklo grlo, no u slučaju uništavanja boli prouzročene novom, bio je dobar prijatelj. Ustanem sa školjke gaseći cigaretu kako dim koji iz nje izlazi poput izdaha zimi, ne bi dotakao detektore za požarni alarm. Ne znam ni sama kako je tome ime, no male okrugle spravice iznad moje glave nemilo me proučavaju i svojim umom pokušavaju dosegnuti barem nekoliko čestica plina koji se struže malim prostorom u koji sam se zavukla. Kako bi napravile uzbunu. Dramu. Jer samo tada netko brine.

Dignem glavu i ponovno proučavam uređaj.

Dim, koji svakog puta ponovno ispari, prolazan dim, koji nas truje, koji me svakog puta spali. Taj dim koji nikada ne odsluži svoju kaznu ili dobije zabranu slobode kretanja, koji se nikada ne rastavi ili sastavi. Koji nikada ne izgubi. On uvijek ima one koji ga vole. Taj dim za kojeg nema mjesta u kavezu. Taj dim koji šteti. Taj dim koji boli. Taj dim ubojica. 

Zašto je slobodan?

Dim cigarete, koji donosi bol, slobodan je cijelog svog života, a ja koja nisam ništa od ovog zazivala ležim u okovima vlastitih laži. Plivam i gušim se očekujući da će netko doći. Pa se pitam i vrištim sama na sebe, onako tiho, šapčući. I opet želim znati zašto odluke kojima želim uza sebe zaljepiti još ono malo ljudi koji su mi ostali, njih samo odguruju.

Da sam dim, suh poput blještavila i bezosjećajan kao kosti prošlosti.

Da sam dim, za kojeg nitko ne mari, koji nikad ne povređuje.

Da sam dim, koji je sam samcat na ovome planetu.

Ne bih se kolebala.

Odmah bih otišla.

U jednom jedinom otkucaju srca.

Ali nisam dim. I još uvijek moram platiti za svoje greške.

***

Obrisala sam lice od ponovnog plakanja nakon što sam prelistavala slike s Tihanom. Sjedeći u malom WC-u odlučila sam da ću se potruditi otkriti što više mogu. I sve to bezuvjetno prihvatiti. Bila to mala informacija poput najdraže vrste soka u obližnjem rastoranu brze hrane ili ona meni jako važna. Zašto me ostavila?

Posljednjih desetak minuta nitko nije ulazio u pa odlučim zamijeniti mokru maramicu koja već duboko sakrivena u Tihaninoj čizmici radi svoj posao. Povučem zatvarač i polako otvorim vrata vireći. 

Sada ne želim razgovarati. Pa čak ni reći bok. Jedan običan mali pozdrav koštao bi me novoizgrađene stabilnosti koj, ionako, nosi veliku cijenu.

Nema nikoga. 

Skoknem do umivaonika i vodom namočim sitan komadić maramice koji sam spremila pa se vratim u WC.

Zaključam.

Ponovno sam zaštićena.

Jer ovamo ne može doći ni snijeg.