Duboko udahnem i zatvorim oči. Ne znam koliko je vremena prošlo otkad sjedim na ovoj stolici, samo znam da me sve boli. A da bi stvar bila još gora, ne mogu se uopće pomjeriti koliko su me čvrsto zavezali. Ne znam ni zašto su me zavezali kad ne mogu pobjeći, osim ako jedino ne iskopam rupu u zidu.
S obzirom da trenutno nemam što raditi, osim odbrojavati posljednje trenutke svog života, želim vam ispričati nešto o sebi. Moje ime je Larisa Alexeev. Imam 22 godine, policajka sam i živim u Moskvi. Kao što ste već mogli zaključiti silovana sam. To se dogodilo prije 2 godine, kad me moj, takozvani dečko htio iznenaditi za moj rođendan. Nisam neki ljubitelj iznenađenja, ali bila sam sretna jer sam mislila da će napokon, netko i nešto lijepo napraviti za mene. Ali prevarila sam se i napravila najveću pogrešku u životu. Prvih par minuta je sve bilo u redu, dok on nije počeo miješati alkohol i drogu i slutila sam da će se nešto loše dogoditi. Osjećaji me nikad ne varaju. I dogodilo se ono čega sam se najviše bojala. Silovao me, iako je znao da mi je prvi put, na najgori mogući način mi je oduzeo ono najvrjednije - moju nevinost.
Da bi stvar bila još gora, nakon par dana pojavio se pred mojim vratima mrtav pijan. Rekao je da me došao ubiti jer sam pobjegla od njega, tada me pretukao, ne znam ni kako sam preživjela, ali nekako jesam.
I, iako me život nikad nije mazio ja i dalje ostajem jaka i pokušavam misliti samo na pozitivne i dobre stvari. Prošlost ostavljam iza sebe, ma kakva god da je ona bila i okrećem se prema budućnosti, u nadi da će mi donjeti nešto bolje. Baš trenutno i nije onako kako sam zamišljala jer mi je život trenutno na koncu, ali svatko ima svoj sudnji dan pa tako i ja.
****
"Oduvijek sam znao da ste vi policajke zgodne," Promrmlja mlađi dečko i odveže mi ruke i noge. Napokon malo slobode. "Hodaj." Naredi i krene me praktički vući za sobom sve dok ne dođemo do neke sobe u kojoj su Aleksandar i još jedan dečko koji mi je okrenut leđima. Koliko njih uopće ima? Kad me opazi ovaj što sjedi, okrene se i iskreno ne znam kako se nisam srušila od šoka. Ispred mene stoji Mathias - osoba koja mi je uništila život. -
"Oo, pa Larisa, draga moja, ti si živa? Kako je to moguće?'' Prvi progovori i krene se smijati. Nekada mi je njegov smijeh bio najljepša melodija na svijetu, sada mi se samo gadi koliko i on sam.
"Vas dvoje se znate?" Upita dečko do mene.
"Znamo, zadovoljavala je moje potrebe jer za ništa drugo nije sposobna. Ne mogu reći da je dobra u krevetu jer nije, ali može poslužiti." Odgovori mu gadljivo i krene prema meni, a ja krenem hodati unatrag sve dok se ne sudarim sa zidom.
"Makni se od mene gade jedan."
"Što ćeš mi napraviti ako se ne maknem? Prijaviti me možda policiji?" Kaže kroz smijeh gledajući me u oči.
"Larisa, nemaš izbora onako ideš sa njim. Možeš biti sretna što te mi nismo ubili." Kaže Aleksandar. E, pa dragi Aleksandre crkni, al' ja sa njim ne idem nigdje.
"Slobodno me ubijte jer sa ovim gadom ja ne mislim ni sekunde provesti." Odgovorim mu drsko.
"Uvijek si bila jaka na jeziku, da ti ga za početak skratim malo, ha?"
"Skratiti ću ga ja tebi da te više ne moram slušati." Odgovorim mu i krajičkom oka opazim da se onaj bezimeni dečko nasmijao.
"Jednom si provocirala i znaš kako je završilo, nemoj opet počinjati."
"Nije ti dovoljno što si mi jednom život uništio pa hoćeš opet, ha? Šta hoćeš jebeno više?" Izderem se na njega.
