Jeste se ikada zapitali koliko je život zapravo okrutan, nepredvidljiv? Koliko vas može uništiti u samo jednoj sekundi? Zapravo, ne samo život, nego i ljudi. Ljudi su ti koji će sve pokušati da vas unište, samo da bi se oni osjećali bolje.
Nekada pomislite samo da je vama loše u životu i da samo vas Bog kažnjava, a onda se pojavi sasvim običan stranac i ispriča vam svoju priču. Anastasia, cura koja je silovana, kojoj su roditelji ubijeni, koja je sebi par puta pokušala oduzeti život, ali uvijek bi na kraju naišla na prepreku koja bi je spriječila u tome. Prepreku zvana Aleksandar. I još uvijek je tu među nama živima. Jasno je poručila da mrzi svoj život i da mrzi ljude i shvaćam ju.
I, sad dok razmišljam o njoj i svemu lošem što se događa, ispred mene leži beživotno tijelo pokriveno bijelom plahtom. Cura od 19 godina koja se bacila za zgrade jer ju je dečko prevario. U kakvom mi svijetu živimo? 21. stoljeće je, a ljudi se još uvijek ubijaju zbog neprežaljene ljubavi.
"Jesi dobro?", priđe mi Akradij. "Blijeda si, idi kući." Nadoda.
"Dobro sam, ne brini." Lijeno se nasmijem i maknem pogled sa njega.
Lažem, a mrzim njemu lagati. Ne smijem mu reći ni da sam bila oteta jer ne želim njega uvlačiti u svoje probleme. Rekla sam mu da sam bila bolesna i da me zato nije bilo na poslu, znam da mi nije povjerovao, ali pravu istinu mu ne smijem reći.
****
Artyom Ivanov još jednom ga unesem u računalo i napišem mu treću prekršajnu kaznu danas. Čovjek je sigurno neki milijarder s obzirom da obara rekorde u kaznama. Svaki dan ih napravi po nekoliko, što zbog prekomjerne brzine, što zbog nepropisnog parkiranja, ili zbog štete koju napravi kad se napije.
Kad sat napokon otkuca 19:00, izađem iz postaje i zajedno sa Arkadijem krenem prema kafiću Lestra.
"Šta misliš je l' se ona cura ubila samo zato što ju je dečko prevario?" Progovori kad oboje naručimo kakao.
"Možda je, a možda postoji još neki razlog."
"Uf, Andrej je rekao da mu izgleda kao da ju je netko gurnuo sa zgrade." Kaže zamišljeno.
"Misliš da bi ju netko gurnuo?"
"Ne znam, sve je moguće." Duboko uzdahne i prođe rukom kroz kosu. "Kako si ti zapravo." Upita me. Krenem mu odgovoriti, ali me prekine vibriranje mog' mobitela. Dvije poruke sa nepoznatog broja.
"Je l' ti to dečko?"
"Vidim, lijepo se provodite."
Koji je sad ovo vrag? Razgledam po kafiću kao budala i ne vidim nikog poznatog tko bi mi to mogao poslati. Odmhnem glavom i stavim mobitel na stol.
"Šta je bilo?"
"Ma, ništa.., prijateljica mi šalje poruku." Opet mu lažem, moram prestati već jednom.
"Prijateljica? Koja prijateljica?" Upita znatiželjno.
"Ne znaš ju, tek smo se upoznale. Zaboravila sam ti reći."
"I, što čekaš? Opiši mi ju malo."
"Neću ti je opisivati, upoznat' ćeš ju možda jednom. Svidjeti će ti se, sigurna sam."
"Baš si bezveze, mogla si bar reći kako se zove."
"Sve ćeš saznati sam." Namignem mu.
"Nisi fer." Kaže frustrirano.
"Volim i ja tebe."
